Loša prognoza najavljivana je danima prije, ali našeg predsjednika Čanića optimizam nije napuštao.
U lokalnim medijima dan prije pohoda rekao je da neće biti kiše te se u popodnevnim satima spakirao i s Markom otišao put Dušica kako bi nas tamo dočekao s planinarima HPK-a Vučje bratstvo koji su i obnovili istoimeno sklonište.
Skeptično smo krenuli iz Gospića budući su nas kiša i grmljavina probudile već oko šest. Oko 8 sati bili smo kod pivnice Pupi u Svetom Roku. Tad smo već znali da 150 najavljenih planinara neće doći međutim neki su ipak došli izdaleka i zaslužili su da ih spomenemo.
Dva planinara iz osječkog društva Zanatlija, iz Rijeke – PD-a Učka, Milan Katalinić koji je stigao sam, iz Zagreba najveća grupa – jedanaestero planinara Ericsson Nikole Tesle, HPD-a Matice – dvoje, Gračac Crnopca – četvero, Mrsinjgrada – troje te HPD-a HZZO – dvoje planinara.
Znali smo, ako ništa, zbog njih vrijedi ipak poći Tragom zbjega… Tada je uslijedio i poziv našeg predsjednika koji je javio da na Dušicama i na Svetom brdu kiša ne pada.
Više se nije imalo što razmišljati, oko 60 planinara krenulo je, kako je i zamišljeno, automobilima put Alana te u 10 sati dalje pješice šumskom cestom prema Dušicama. Šarenu povorku kišobrana i kabanica čak je kod Jurjevića stanova točno u podne dočekalo i sunce. Sveto brdo izgledalo je primamljivo iako su mu s ličke strane prijetili oblaci.
Samo da „skoknemo“ na Dušice na čaj pa ćemo ipak ostvariti cilj… Predsjednik Čanić, Marko i Vučje bratstvo oduševljeno su nas dočekali s rakijom i čajem.
Međutim dok smo se ugodno družili i odmarali oblaci su ipak stigli do Svetog brda te smo nakon jednog manjeg pljuska i početka grmljavine ipak krenuli natrag istim putem oko 13 sati i 30 minuta.
Ne moram ni reći koliko je bilo naše razočaranje, kiša nas ne bi spriječila, ali grmljavina… Ovaj put Sveto brdo osvojila su samo trojica najhrabrijih – dva planinara iz Gračaca i gospićki umjetnik Ivan Golac koji nam se pridružio na pohodu.