Poštak – vrh na kojemu još nismo bili, iznenadio nas je svojim prostranim travnjacima i kamenim skulpturama, u kojima nažalost nismo mogli potpuno uživati zbog lošeg vremena.
Nakon vožnje do Otrića, automobil smo ostavili na željezničkoj stanici Zrmanja odakle kreće markacija i krenuli put Poštaka. Čim smo izašli iz toplog automobila zapuhnuo nas je jak udar bure, ali bilo je sunčano pa smo hrabro krenuli dalje. Jedna od početnih markacija na staroj čizmi oduševila nas je originalnošću i domišljatošću planinara koji se brinu za stazu koja vodi na Poštak. Kako smo napredovali prema vrhu, vrijeme je postajalo gore, iz oblaka su nas šibale iglice snijega koje su se nemilosrdno zabijale u oči i lice. Nakon dva sata uspona osvojili smo vrh na kojemu smo se kratko zadržali, samo radi fotografiranja. Nažalost, ništa se nije vidjelo. Očekivani vidik na južni Velebit, Osječenicu i Dinaru – nula bodova! Jedino smo na povratku uspjeli vidjeti zanimljive kamene monolite koji se nalaze na visini od 1200 metara i fotografirali se s jednim od njih, tzv. „Marsovcem“ te se brzo sjurili niže u zaklon kako bismo popili rakijicu i čaj da se što brže ugrijemo.