Školski dnevnik – vikend prvi ( 02. i 03. travanj 2016. )
Rijetko se školarcima dogodi da se školi vesele i nestrpljivo čekaju da započne, posebno ako se odvija vikendom. No prošli vikend na Baškim Oštarijama se dogodilo sasvim suprotno.
Već u ranojutarnjim satima subote u planinarskoj kući Vila Velebita skupilo se nas 13 polaznika opće planinarske škole. Naši domaćini i predavači (T. Čanić, P. Fajdić Dundović i D. Rukavina), iskusni članovi PD Željezničar Gospić, toplo su nas dočekali te su, nakon međusobnog upoznavanja i uvodnih riječi predsjednika društva, uslijedila tematska predavanja.Ne zahtjevnu i lako razumljivu teoriju (opasnosti u planinama, povijest i organizacija planinarstva, planinarska etika) dopunjenu primjerima iz prakse sa zanimanjem smo popratili, bez obzira na prethodno iskustvo (ili izostanak istog) kada su u pitanju planinarenje i planine općenito.
Planinarska tura Ljubičko brdo- Filipov Kuk – Baške Oštarije u kombinaciji sa sunčanim danom i odličnom ekipom, osim zabave i opuštanja poslužila je i za praktično usvajanje onoga o čemu smo prethodno slušali na predavanjima. Od naoko banalnih (ali vrlo bitnih!) informacija, poput ritma disanja pri usponu, do snalaženja gdje smo i što uopće vidimo oko sebe – vođa izleta i stariji članovi društva spremno i strpljivo su odgovarali, pojašnjavali, učili nas doslovno u hodu.
Povratak u Vilu Velebitu, odmor i ručak (službena pohvala masterchefu Mili na gulašu!), još jedno zanimljivo predavanje (o postanku planina) te večernje druženje zaključili su prvi dan planinarske škole.
Nedjelja je donijela vrijeme kao izmišljeno za planinarenje. Uvod u meteorologiju kao jutarnja tema pred polazak na izlet i već oko 10 sati krećemo put Sladovače i Sadikovcu. Prethodno odslušana tema o pogodnim vremenskim uvjetima za planinarenje realizirala se i praktično zanimljivom turom u trajanju od oko 4 sata. Dinamična staza do vrhova sa čarobnim pogledom na ličku i primorsku stranu Velebita, nešto je što će svaki posjetitelj sigurno zapamtiti. Nagrada za svaki korak uspona je trenutak kad na vrhu, zavaljen u zavjetrini na toplom proljetnom suncu ne misliš na ništa, osjećaš sve. Apsolutni zen remeti znatiželja i gladne oči, pogled kradu obližnji i udaljeni vrhovi, kao da zovu. Gore stvarno nema ničeg – osim zapanjujućeg pogleda i neiscrpne pozitive. Odmaramo i uživamo, škola nikad nije zvučala bolje.Ispraznili smo ruksake ( gore je klopa poseban gušt ), lakim korakom spuštamo se prema planinarskoj kući, jedina prtljaga koju nosimo je zadovoljstvo. Kratko sređivanje dojmova uz ručak, pospremanje kuće i dogovori za slijedeći susret – prvi vikend planinarske škole završava više nego uspješno.