Subota, siječanjsko jutro, 7:30h. U centru grada skuplja se šarolika ekipa, od planinara iz PD Željezniča iz Gospića, kolega iz perušićke podružnice, do nekih novih lica, sugrađana, budućih planinara spremnih za upoznavanje Velebitskih staza. Dvadesetak ljudi se rasporedilo u aute i uputilo prema startnoj poziciji, Baškim Oštarijama.
Temperatura na Oštarijama je skroz ugodna, tragovi dobro znane ličke zime se ne naziru, može se reći idealni uvjeti za šetnju. Nakon blagog uspona do najviše točke staze od 924 m nadmorske visine, krenulo se u lagani spust stazom, izgrađenom davne 1786. godine po nalogu cara Josipa II., po čijoj je majci Mariji Tereziji staza i dobila ime.
Sunce se sakrilo iza oblaka, ali vidik na more uvijek je dostupan, ukazuje na naš cilj i plijeni poglede, kad god nisu usmjereni u tlo zbog zahtjevnosti staze koja iziskuje pažnju u svakom koraku.
Prvi predah je kod sela Konjsko na 655 m n/v. Konjsko se proteže od magistrale Gospić-Karlobag, sve do prekrasne Velebitske udoline dijelom omeđene Terezijanom gdje selo i završava. Kako s ove pozicije, tako i na svakom svom dijelu Terezijana pruža svakom posjetitelju jedinstvene priroze prirodnih raznolikosti i pejzaža.
Vidovac Cesarički je iduća stanica. Malo seoce s visokim suhozidima, pašnjacima, starim kamenim kućama, zrači daškom nekih prošlih vremena.
Sad nam je već cilj na dohvat ruke, ribari su na pučini, more mami svojom bistrinom, a i mi smo tu, tik uz njega, malo iscrpljeni, ali zadovoljni i sretni uspješnim ishodom izleta koji je za jedan dio društva ovdje i završio.
Oni kojima je preostao još poneki atom snage uputili su se pješice natrag jednim dijelom staze, a po putu su nagrađeni i zrakama Sunca koje se ipak, pred kraj dana, uspjelo othrvati oblacima.
Za one kojima je bilo dosta pješačenja pobrinula se Općina Karlobag i osigurala autobus za prijevoz do Oštarija.