U organizaciji HPS-a i ove je godine, u čast oslobođenja planine Dinare nedugo nakon Oluje, održan tradicionalni planinarski pohod na najviši vrh Hrvatske – Sinjal ( 1831 m ). Dobrom odazivu na subotnji uspon pridonijelo je je prisustvo 5 članova PD Željezničar Gospić. Neki od nas su Dinaru posjetili prvi put, a neki joj se i ove godine rado vratili. U svakom slučaju, popeti se na najvišu točku hrvatskog tla nije mala stvar i nije prilika koja se propušta.
Odlična jutarnja kava u Kninu, nepogrešiv vodič ( Tihomir Crnković – Sistem ) koji se već susretao s Dinarom i nebo bez oblaka već su na samom početku najavljivali dan za pamćenje. Izdaleka se ukazavši na obzoru, poput golemog kamenog zida, svojom jugozapadnom stranom Dinara budi strahopoštovanje. Gorda i moćna, bijelim vrhovima reže plavetnilo neba, kao da i njega, poput zemlje, dijeli na hrvatsku i bosansko-hercegovačku stranu. Početni dojam surovosti ublažava pitomiji prizor mjesta početka uspona – planinarske kuće Glavaš ( 550 m ). Krećemo nešto poslije 8:30, markiranom stazom kroz krš. Sunce je već visoko, a drveće ( grmoliko raslinje ) nisko, prvi dio uspona protječe u aklimatiziranju organizma, postizanju radne temperature i ritma hoda. Staza nas vodi do relativno očuvane kule Glavaš iz 14. stoljeća, utvrde s koje se u prošlosti nadgledao i štitio prometni put prema Bosni. Staza je blagog, ali konstantnog uspona, srednjim tempom stižemo do izvora, a nadalje staza serpentinama dobiva značajno na visini. Putem se izmjenjuje kamenjar i travnati proplanci, šume nema na vidiku.
Nakon cca 2 sata hoda stižemo na raskrižje, oznaka govori da je do vrha još 2 sata hoda. Pogled je prelijep, iza leđa nam je sve dalje i sve manje Peručko jezero. Nastavljamo uz nekoliko kratkih predaha ( uglavnom za nadoknadu tekućine ), za sobom ostavljamo livadu Podovi, a zatim i kamenitiji, strmiji dio uspona. U nekoliko navrata provjeravamo trenutnu nadmorsku visinu, uspoređujući je s velebitskim vrhovima. Nadvisujemo Visočicu, a za neko vrijeme i Vaganski vrh. Grebenom se krećemo uz impresivnu vrtaču, pogled na sve strane puca kilometrima u daljinu. U fazi smo „ još samo 10 minuta“ ( pa tako 3-4 puta ), cilj nam je doseći vrh u vremenu ispod 4 sata, a u tu svrhu smo spremni i potrčati, na sve četiri ako treba. Sad već potpuno kamenita, staza kao da se šali pa se kratko vodi nizbrdo, da bi uslijedio konačan uspon kroz gustu klekovinu. Vrh je pred nama, nekoliko metara i tu smo, na krovu Hrvatske. Ozarena lica i osmjesi brojnih planinara govore sama za sebe. Neopisiv je osjećaj razviti hrvatsku zastavu na najvišoj točki gdje hrvatsko tlo dodiruje nebo. Pogled je čaroban, sve kao na dlanu – Cetinsko polje s Peručkim jezerom, Svilaja, Promina, Knin…Osim hrvatske strane, pogled seže i duboko u Bosnu, dominira Troglav. U daljini sjeverozapadno kroz omaglicu se nazire dragi, poznati masiv – Velebit. Temperatura je ugodna, povjetarac kao naručen, idealno za okrijepu i odmor. Na vrhu, uz geodetsku oznaku ostavljamo naljepnicu PD Željezničar i upisujemo se u knjigu. Nešto duže nego obično odmaramo i uživamo, kako u pogledu tako i u zasluženom ručku. Nakon otprilike sat vremena, vrijeme je polazak. Istim putem kojim smo došli napuštamo vrh Dinare. Koliko je nepoznata staza ( i naravno vrh kao cilj ) faktor motivacije pri usponu, toliko smirujuće djeluje spuštanje po poznatom terenu, bez obzira što se dijelovima staze hoda „pod ručnom“. Opušteni i zadovoljni postignutim, silazimo uz 2-3 sata smijeha i zafrkancije. Na povratku skrećemo sa staze u smjeru planinarskog skloništa Martinova košara. Naš pohod završava silaskom na početnu točku, gdje nas organizator dočekuje ukusnim grahom. Nakon objeda, uz pivo se sređuju prvi dojmovi. Zahvaljujući tehnologiji, imamo i sasvim konkretne podatke; uspon je trajao 3 sata i 50 minuta, a spust 3 sata. Prijeđena visinska razlika je 1281 m, a napravili smo cca 30 000 koraka. Ono što tehnologija ne može opisati je osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva na kraju takvog pohoda. Ne može predočiti zbližavanje ljudi ovakvim jedinstvenim iskustvom.