U rano nedjeljno jutro pobjegli smo neugodnoj i već pomalo dosadnoj zimi najkraćim putem preko Baških Oštarija put juga. Za planinarsku družinu od osam planinarki pd Željezničar Gospić odgovornost je ovaj put hrabro preuzeo iskusni vođa puta – Milan Klobučar. Ostaje nepoznato zbog čega se na ovaj izlet odazvao samo nježniji spol, moguće da je ženska intuicija nepogrešivo naslutila topao, vedar dan i krasnu turu koja je uslijedila.
Magistralu ostavljamo kod sela Ljubotić, odakle se djelomično makadamskom cestom automobilima uspinjemo do zaseoka Bristovac. To je ujedno i početna točka naše rute. Blago jutarnje sunce, ugodna proljetna temperatura, specifičan miris morskog zraka – što je više potrebno, protežemo se i jadva čekamo krenuti.
Dobro označenom stazom svladavamo konstantnu uzbrdicu kroz kamenjar, a kako se sunce penje na obzoru, tako se rješavamo odjeće, sloj po sloj. Iz perspektive ovogodišnje uporne ličke zime, gotovo je nemoguće zamisliti da se početkom veljače ne samo planinari, nego i odmara na otvorenom u majicama kratkih rukava. Tempo hoda je polagan, međutim, stalna uzbrdica i koračanje s kamena na kamen traži i češće kratke pauze. Iza leđa nam je Pag u izmaglici, nazire se i paški most i okolni otoci. Nepregledni kamenjar oko nas još je uspavan, vegetacija minimalna, ali već se osjeća da smo u periodu tik pred proljetno buđenje. Uz razgovore i fotografiranje ( razumljivo, uz 8 žena! ), još uvijek u predviđenom vremenu stižemo na zaravan Stap. Puteljkom kroz suhu prošlogodišnju travu odmaramo stopala od grubog kamenjara, uz fantastičan pogled na vrhove koji se uzdižu okružujući nas u gotovo punom krugu. Nadesno nam pogled privlači neobična kamena grdosija stožastog oblika – cilj današnje ture – stijena Stapina.
Izgleda prilično udaljeno pa produženim korakom nastavljamo put Tatekove kolibe, gdje ručamo i kratko odmaramo. Do Stapine nam slijedi još cca 45 min uspona tijekom kojeg nailazimo i na prve tragove snijega.
Zaostao je u zasjenjenim dijelovima pa nas povremeno iznenadi propadanje nogu nekih 20-30 cm na mjestima gdje pokorica popušta. Međutim, temperatura zraka je ugodna, a mi ugrijani živahnim tempom hoda, pri tome malo hladnog sniijega u obući djeluje osvježavajuće i poželjno.
Dolazimo do točke kada iza kamene uzbrdice, kao nagrada za svaki napravljeni korak, puca veličanstven pogled na moćnu Stapinu.
Jasno je zbog čega se naziva najvećim i najmarkantnijim kukom južnog Velebita. Visoka 1124 m, nadmoćno promatra daljine preko svih vrhova u bližoj okolici. Ne ostavlja mogućnost ne zapitati se kakav je pogled sa samog njenog vrha. Spretni penjači to znaju, a nas manje vješte zadovoljiti će i pogled odozdo prema ovom impozantnom gorostasu. Okruženi opojnom velebitskom ljepotom, priuštili smo si nekoliko minuta tišine i mira, ugodno se izležavajući u sunčanoj zavjetrini, uživajući upravo u onom „to“ iz uzrečice „ tko to može platit?“.
Prema planu i programu našeg vođe Milana nastavljamo dalje, u namjeri da potpuno okružimo Stapinu prije spusta prema polaznoj točki. Neiskusni među nama nisu očekivali značajniji uspon, međutim, prilično zahtjevna ( i dosta slabo označena ) staza preko Vratanca začinila je dodatno naš nedjeljni izlet. Ušutkani vlastitim mislima i dojmovima, krećemo oštrom nizbrdicom, kamenjar i ovim smjerom pokazuje svoju surovost, traži pažnju i koncentraciju pri svakom koraku.
Putem nailazimo na skupinu planinara koji nas upućuju na novo-markirani dio staze kojom se može stići relativno blizu mjesta gdje smo ostavili automobile. Dio naše družine odlazi tim putem, a dio onim kojim smo i došli, turu završavamo oko 17 h, što znači da smo prehodali nekih 6,5 sati.