TOMISLAV ČANIĆ
SPORTSKA BIOGRAFIJACjeloživotne sportske aktivnosti Tomislava Čanića su posebne priče za koju ne bi bilo dovoljno prostora u nekom manjem romanu. Još u djetinjstvu se počeo baviti sportom, a još od srednje škole i sve do treće životne dobi uz sportsku djelatnost u njemu je prevladala aktivna borba za stvaranje uvjeta u sportskim organizacijama. Posebno se posvetio animiranjem mladih i osiguranjem uvjeta, kako bi kroz sportske aktivnosti mladi ljudi dobili najpozitivnije karakteristike u životu kao što su stjecanje radnih navika, požrtvovnost, čestitost, ljubav prema bližnjemu i čovjeku uopće, hrabrost, domoljublje, a što je najbitnije borba protiv poroka s jedne strane uz preferiranje zdravog načina života.
Kao osnovoškolac počeo je sa šahom i nogometom, kasnije planinarstvom, a volio je gotovo svaku sportsku djelatnost. U šahu je ostvario najbolje rezultate. Osvojio je preko 50 šahovskih turnira, bio je prvi šahista Gospića koji je osvojio titulu majstorskog kandidata. Kada je postigao majstorski rejting, prestao je s aktivnim bavljenjem šahom. Osnovao je šahovski klub RIS u Zagrebu i ŠK Ivančica u Ivancu i podržao inicijativu za reaktiviranje šahovskog kluba „Gospić“. Još uvijek je aktivan šahista igrao je prvu ploču za ŠK Gospić, tako da se pod njegovim vodstvom klub prošle godine plasirao u treću republičku ligu. U svakom klubu radio je s mladima, pa je tako i sada aktivan na Osmogodišnjoj školi Dr Jure Turić gdje vrlo uspješno vodi šahovsku sekciju. Predsjednik je Šahovskog saveza Ličko-senjske županije i član Stegovne komisije Hrvatskog šahovskog saveza. Za svoje rezultate i aktivnosti odlikovan je Zlatnom značkom Hrvatskog šahovskog saveza.
Posebne rezultate osvario je u hrvatskom planinarstvu, gdje je od Planinarskog društva“ Željezničar“ stvorio respektabilno društvo koje skrbi nad tri planinarske kuće, ima redovne planinarske pohode, organizirao planinarske škole, uspostavio planinarsku obilaznicu „Lički gorski biseri“ koja je jedna od poznatijih u Hrvatskoj. I sam je pohodio oko 50 planinarskih obilaznica. Bio je inicijator obnove planinarske kuće na Visočici i stvorio kadrovske temelje i preduvjete za uspostavljanje Stanice Hrvatske gorske službe spašavanja u Gospiću. Bio je uspješan organizator četiri alpinističke ekspedicije – Mont Blanc 2001., Kilimanjaro 2004., Aconcague 2005. i Himalaju 2010. godine. U Hrvatskom planinarskom savezu bio je dopredsjednik Saveza dva mandata po četiri godine. Za zasluge u razvoju hrvatskog planinarstva dobio je sva priznanja uključujući i ono najviše – Plaketu Hrvatskog planinarskog saveza.
1968 je spasio gospićki nogometni klub od rasformiranja, kada je preuzeo tajništvo kluba, sredio klub u organizacijskom smislu, predložio preimenovanje naziva kluba iz NK Lika u NK Gospić, inicirao reaktiviranje hrvačkog kluba, osnivanje rukometnog kluba koji je dotad bio klub pri gospićkoj gimnaziji, a potom dogovorio objedinjavanje svih tih klubova u Sportsko društvo „Gospić“. Raspad SD Gospić uslijedio je njegovim odlaskom u Zagreb. Živi svjedoci tadašnjih događanja u gospićkom sportu su Joso Starčević – Ćele, Milan Došen – Brico, Ivan Brkljačić-Ćoik, Zdravko Serdar, Mate Francetić, Petar Frković, Ivan Vukić…Veliku pomoć u tom periodu posebno su mu pružili preminuli Joža Kurs, trener kluba, Ivica Javorović, trener juniora i Miljenko Javorović, tadašnji predsjednik nogometnog kluba, a reaktiviranje hrvačkog kluba Mate Šuper, nekadašnji trener hrvača i nastavnik fizičke kulture u gospićkoj gimnaziji.
Po dolasku u Zagreb 1974. zaposlio se kao urednik tvorničkog lista RIS i tamo reaktivirao zamrlo planinarsko društvo i šahovski klub. Za period od pet godina u RIS-u tvrdi da mu je bio pet najaktivnijih godina u životu. Kao svugdje gdje je živio i radio davao je sve od sebe, a posebno u sportu. Već tada je završio alpinistički tečaj, a 1978. prvi put se popeo na Mont Blan. Iste godine je postao majstorski kandidat u šahu, natjecao se u drugoj šahovskoj ligi i osvojio velik broj turnira.1979. dobio je Plaketu za zasluge u fizičkoj kulturi Općine Susedgrad. Životni put ga dalje vodi u Ivanec kraj Varaždina gdje se 10 godina uz redovan posao posvetio sportu – nogometu, planinarstvu i šahu. I tu je vodio nogometni klub „Ivančicu“, planinarsku sekciju HPD „Ivančica“ u istoimenoj firmi u kojoj je radio, te osnovao šahovski klub i vodio šahovsku školu u klubu i osmogodišnjoj školi.
Uoči Domovinskog rata slijedi povratni put od Ivanca prema Gospiću, opet preko Zagreba gdje se zaposlio i radio 10 godina u grafičkoj firmi „Grafocentar“. Za vrijeme Domovinskog rata pod radnom obvezom dao je poseban doprinos razvoju Zajednice zavičajnih društava Like, gdje je bio jedan od prvih pokretača novina Vila Velebita i pomoćnik glavnog urednika sve do umirovljenja 1998. Tada se vratio u Gospić i oko tri godine vodio ured Vile Velebita. Bio je vanjski suradnik Jutarnjeg lista, a kasnije Vjesnika.
Možda sportskih rezultata klubova u kojima je bio aktivan ne bi bilo da se aktivno nije bavio novinarstvom i kroz novine afirmirao sportske aktivnosti kao dio zdravog načina življenja. Kako sam ističe kao novinar se ponašao s jednom odrednicom nekadašnjeg Kodeksa novinara koji preporučuje novinaru ako želi kvalitetno, vjerno i istinito pisati treba biti aktivan i angažiran u djelatnosti o kojoj piše. Danas se novinari nažalost ne pridržavaju nikakvog kodeksa, jer većina nema nikakvog obrazovanja u novinarstvu, „sakrivaju se iza pojma demokacija i „drljaju“ što stignu“ rekao nam je rezignirano. Još u Gospiću je u Ličkim novinama vodio dvije sportske stranice i bio dopisnik Sportskih novosti. Afirmiranje sporta kroz medije čini i danas. Sport je bio Tomičin život jer mu je osnovni moto bio pridržavanje one stare latinske izreke „In mens sana in corpore sano“ što u prijevodu znači „zdrav duh u zdravom tijelu“.
Ali to nije sve! Tomica je još uvijek aktivan u planinarskom društvu, a isto tako i u šahu. Od nove sezone igrati će aktivno za drugoligaša ŠK Karlobag, a u Gospiću voditi sekciju mladih šahista – kadeta.
PD Željezničar Gospić