Na samom početku još jednom potvrda da se ne treba smatrati najpametnijim na svijetu i da treba poslušati savjet iskusnijeg.
Početni plan je bio krenuti od Turčića a završiti na Oštrom Medvjeđaku, ali hvala Ivanu koji taj kraj poznaje kao svoj džep pa me upozorio da bi bilo bolje obrnuto, početi na najvišem Oštrom dok smo odmorni pa onda ostale i sići odmah kod Velikog slapa. Poslušali smo ga i pokazalo se kao odličan savjet.
Dan prije izleta naših par planinara je iz osobnih razloga moralo odustati, ali pošto smo išli osobnim vozilima to nije stvorilo nikakve probleme, a ja se nadam da se vidimo već na sljedećem izletu.
U nedjelju ujutro potvrdilo se staro pravilo, što bliže živiš mjestu sa kojeg moraš poći to kasnije stižeš na isto.
Uzalud sam ustao u 5 kada opet jedva da sam stigao 5 minuta prije pokreta, normalno da je ekipa iz Perušića bila već tu i većina ostalih, jedino još nedostaje Katica, ali razumljivo pa ona je tu 30 m od mjesta okupljanja stigne ona kao i ja 🙂.
Na kraju krećemo kako smo dogovorili u 6:45 .. minut vamo tamo. Kupimo Sistema na Osiku, Marija i Karla se priključuju u Kuli i vijugajući preko Ljubova stižemo u Korenicu pa dalje na ćik i piš pauzu na Borje.
Tu nam se priključuje 7 članova Pd Gromovača i zajedno sad već u svatovskoj koloni idemo na parking Ulaza 1 Plitvica. Na parkingu već nestrpljivo čeka 11 članova Pd Lisac iz Gračaca tako da sa nas 24 iz PD Željezničara broj se popeo na 42 planinara spremnih zajedno uživati u velikodušnosti prirode koja nam nudi rasterećenje od svakodnevice.
Nakon što smo se svi izljubili, izgrlili i izpozdravlji krećemo oko 08:00 vođeni Sistemom, nogu pred nogu na Oštri Medvjeđak.
Odmičući se polako od tragova kojima naša vrsta nagrđuje ono što nam je Bogom dano,odlazimo sve dublje u mir tisućljetne šume.
Istina je da šuma ne priča bar ne nama razumljivim jezikom, ali pokazuje na svakom koraku prirodan ciklus rađanja, napona snage i ljepote te odumiranja i pretvaranja u slojeve iz kojih će opet niknuti život. Ovdje je to točno vidljivo jer ljudska ruka još nije došla sa sjekirom već se sve odvija potpuno prirodno.
Baš ta konačnost u beskonačnosti života daje mir duši i svjesnost prolaznosti, ali ne i kraja.
Dok prolazimo kao kroz aleju kraljica žuto lišće nam šušti pod nogama i podsjeća me na ulomak iz knjige Roberta Fulghuma :
” U našem dvorištu nema baš mnogo vjetra ,pa to lišće sada leži pod nogama “dama” (drvo) kao jutarnji ogrtači iz kojih su iskoračile u pripremi za kupku zime”.
I da baš mi te ogromne elegantne bukve izgledaju kao dame koje nas promatraju ispod oboda šešira.
Iz mog sanjarenja prene me glas Nikice iz Gromovače, šetamo jedan iza drugoga i malo rječ po rječ upoznajemo se prepričavajući svoja životna iskustva, i tako iako ni ja nisam u cvijetu mladosti al Nikica koji je u 70- ima ima doživljaja za tri života, 30 godina je bio moreplovac i prošao je cijeli svijet …makar sa malo sjete kaže ” Nisam bio samo na Novom Zelandu” i nekako imam osjećaj da bi sutra isplovio samo da je prilika 🙂.
Volim i te trenutke na našim turama te usputne razgovore kada ništa ne znače razlike u godinama,ni titule ni zvanja, a ima nas doslovce od 6 do 76 godina, doktora, vojnika, odvjetnika, učitelja, profesora, inžinjera, umirovljenika i baš je ljepota u tom što smo tamo svi samo ljudi sa istom zaljubljenošću u prirodu i slobodu.
Također ću citirati Fulghuma: ” Svaka osoba koja prolazi kroz ovaj život, bez svog znanja će nešto u njemu ostaviti i nešto iz njega ponijeti. Većina toga” nečeg” ne može se vidjeti ni čuti ni izbrojiti ni znanstveno potvrditi. Rječ je o onome što ostavljamo u umovima,srcima, drugih ljudi i što oni ostavljaju u našim”.
Tako da se stvarno svaki put nakon ovakvih druženja vratim obogaćen nekad od brda smijeha ,nekad od ugodnih razgovora, a nekad me samo zagrli šuma i iscjeli sve rane.
Uf koliko sam se raspisao mislit će ljudi da hodamo tri dana. Uglavnom podugačka kolona od nas 42-oje osrednjim tempom za cca 2 sata stiže na Oštri Medvjeđak. Tu radimo pauzu od 20 ak minuta, koristimo priliku za olakšati si ruksake i za zajedničku fotografiju.
Naši najmlađi članovi Marko, Ante, Marta i Karla, blizancima je tek 6 godina kao da su na pravom pikniku, razgrnula se dekica a mame ko mame imam osjećaj da su ponijele cijeli hladnjak pa je ta obična dekica na Oštrom Medvjeđaku izgledala kao švedski stol iz najboljeg hotela 🙂.
Nakon pauze veći dio ekipe kreće na dužu turu, a naši tintilinići s roditeljima i par članova koji su odlučili više vremena posvetiti samim Jezerima (a neki i trebaju pošto su zadnji put bili za vrime bivše države jel tako Zvone 🙂) ostaju još uživati na ovom vrhu pa će odmah otud na jezera.
S Oštrog do Tupog Medvjeđaka stigli smo za nekih 30 min, pa uz kraću pauzu i poglede na Jezera nastavili prema Turčiću gdje stižemo za narednih 30 min. S Turčića se spuštamo za 60 min na ulaz 2 Plitvica oko 12:15 kupujemo karte malo odmaramo i krećemo u obilazak Jezera.
Sama Jezera koliko god puta bili na njima svaki put će vas iznova zadive ljepotom koju je stvorio najveći arhitekt i umjetnik.
Na žalost jednoj je dami iz naše ekipe netko uspio ukrasti novac iz novčanika iz ruksaka koji je bio na leđima to je malo pokvarilo raspoloženje i vratilo nas na tren u stvarnost, dakle podsjetnik u velikim gužvama pazite na stvari.
Prošetali smo dalje uz nikad dosta slikanja i došli do brodića na kom smo nečujno klizili jezerom….dobro ne baš nečujno jer su “neki” cvokotali da im je hladno.
Na kraju smo otišli i vlakićom do okretišta mada nismo morali, ali u cijeni je karte pa da se iskoristi… jest da su nam se smijali kako smo se izgubili ,ali vjerujte sve je to bilo sa namjerom🙂.
Na kraju smo se na parkingu oko 16:00 rastali sa prijateljima iz Otočca i Gračaca uz obećanje za nove susrete i krenuli kućama… odnosno Macoli na zasluženu pivu. Pokušali probuditi medvjede iza restorana, ali izgleda da su tek večerali i legli pa im nismo bili interesantni.
Na kraju kada se sve zbroji, bio je ovo prelijep dan što su na kraju potvrdili zadovoljni osmijesi na licima naših planinara.
Do novog susreta,
Lijep pozdrav🙂
Milan Jurjević
