23.02.2024. Petak,prilično napet dan, stranice sa vremenskom prognozom se ne gase ni kod mene ni kod ostalih u Društvu . Prate se putanje oblaka i snaga vjetra kao da smo nasred oceana .
U vrijeme kada me Mario zove da pita jel ostaje dogovor za bus ,odgovaram “normalno” makar kad pogledaš kroz prozor baš ništa nije bilo normalno ,a usput tada je još i Krčki most bio zatvoren.
Svjetlo na kraju tunela su bile te iste vremenske prognoze ,njih jedno 5-6 različitih koje su obećavale lijepu subotu .
Po priči ostalih proživljavali smo svi isto samo se čekalo i molilo Boga da se u “grupi” ne pojavi obavijest o odgodi izleta. I hvala Bogu nije .
Subotnje jutro iznad Gospića bilo je još malo tmurno,ali bez juga i kiše tako kada smo se okupili na parkingu ipak je prevladavalo vedro raspoloženje. Svi smo stigli na vrijeme i kada smo se ukrcali u bus vidio sam na licima odluku kako nam “ništa neće ovaj dan pokvarit”.
U Otočcu silazimo sa autoputa i kupimo Vesnu i Tamaru pa smo jači za još dva lijepa osmijeha i ukupno nas 29 avanturista kreće osvojiti Krk.
U Novom Vinodolskom stajemo na pauzu 15 minuta i kvarimo jutro konobarici sa 30 kava,ali štoš čarobni napitak se mora popiti .
Pauza se nekim čudom produžila na malo više od pola sata,ali ne brine to nikoga glavno da ne puše i ne pada. Vozimo se preko cijelog Krka do Baške i usput uživamo u pogledima na more,mjestašca uz cestu i na sunce koje se probija između oblaka .
Malo kasnije od planiranog stižemo do nudističkog kampa Bunculuka gdje nas je većina iza okolnih grmeča iskušalo bar na tren čari nudističkog života 🙂 da znamo ako se odlučimo za posjet u sezoni .
Čelo kolone povjeravamo Pauli ,Bubica će paziti na sredinu ,a ja već po običaju ostajem za metlu.
Stazom uz sami kamp lagano ulazimo u borovu šumicu koja mi je zbog nečega pretiha dok se nisam sjetio da nema cvrčaka i njihova žuganja , pa jedno ,drugo ,treće brdašce i eto nas u prvoj skrivenoj uvali. Nekakav osjećaj mira i ljepote u pustoj uvali i more koje kao da nas zove da zaronimo u njega.
Kako se ekipa počela skidati pomislio sam stvarno da će biti i kupača ,ali bio je to samo znak da nas je sunce počelo malo strastvenije milovati svojim zrakama.
Sa plaže smo dalje stazicom po rubu stijena iznad mora,Vesnu to baš i nije oduševilo pa u more ispod sebe više nije ni pogledala sve dok se nismo poslije odmakli par metara od ruba.
Inače i sam imam problema sa tim rupetinama kada sam na njihovu rubu,ali eto zahvaljujući njoj i hrabreći je zaboravio sam se bojati ( neš ti nas planinara 🤣) .
Došli smo do kanjona Vrženica I na samom početku lagano šetkali gledajući stijene što se strmo uzdižu sa obje strane staze ,mislim dobro je sada je i Pauli lakše jer ovdje ne možemo faliti nema ni lijevo ni desno samo naprijed . I tada su počele u tom našem lijepom kanjonu i prve prepreke ,hodaš,hodaš pa stijena na sredini ,ali tu su se pokazali naši mušketiri Goran,Stipe i Boki po onom starom Svi za jednog jedan za sve ,a imali su cjelo vrijeme i Bubicu sa sobom tako da su i oni kojima je malo teže išlo uspjeli savladati sve izazove.
Prolaz kroz kanjon se produžio malo više od predviđenog ,ali opet nikoga nije ni najmanje smetalo ,svima je to bio doživljaj više i izlazak iz komfort zone ,kao što kaže Jadranka ” Ja ovako nešto još nisam probala u životu “.
Izišli smo iz kanjona i lagano stazom prema vrhu brda odakle se opet ukazuje “veliko plavetnilo” pred nama.
Krećemo se stazom između dugih suhozida i zadivljuje me upornost i marljivost ljudi koji su tu živjeli u vrijeme nastanka tih ograda od kamena koje su život značile čuvajući to malo zemlje da je kiša i voda ne odnesu u kanjon.
Tada se cjenio svaki grumen zemlje na ovom kamenom brdu jer se samo od nje i od ćudljivog mora hranilo djecu .
Vidjeli smo da do uvale Vela Luka imamo još dosta pa je par članova odlučilo sačekati i odmoriti se dok se mi vratimo. Vode i hrane imaju dosta i za slučajnog gosta pa ih ostavljamo da prepričaju kanjon i uživaju u miru i tišini na blagom suncu .
Došli smo do mjesta gdje nam se otvorio pogled na Malu i Velu Luku ,sve nas je očarala ljepota tirkizne boje mora i prelijepih pješčanih plaža koji oduzimaju dah ,zastajemo dišući punim plućima , a miris smilja i kadulje nas mami da legnemo tu gdje jesmo i uživamo u trenutku .
Nakon kraćeg promišljanja odlučlili smo ovaj put ne spuštati se u samu uvalu jer bi nam to uzelo bar još jedan sat ,a već je bilo vrijeme da pomalo krenemo nazad .
Pošto nam je i vrijeme ručka dajemo se na nadoknađivanje izgubljenih kalorija.i isprobavamo razne aperitive . Vesnin se liker od drijena pokazuje čaroban(zaista je lijep) ,ali nikad manja bočica nije napojila više ljudi, no pošto je i ljekovit ne treba pretjerivati 🙂.
U povratku ne spuštamo se u kanjon ,avanture tog tipa za jedan dan je dosta ,već idemo iznad kanjona vijugavim stazama preko i oko brda ,cijelim putem ne nedostaje priče,smijeha i pjesme. Dolazimo iznad same Baške tu radimo i zajedničku sliku nakon milion pojedinačnih.
Srećom je Vid sa nama sa svojim fotoaparatom pa vjerujem da će biti lijepih slika ,da nam neće faliti nogu,glave ,pola grupe 🙂.
Mario nas je dočekao sa busom još uvijek razmišljajući dali nam ne bi bilo lipše da smo cjelo vrijeme proveli na plaži toćajući noge u moru,ne razumi on to, hoćemo Mario bit će dana i za to ,ali danas su noge htjele skitati.
Vozimo se sa Krka i pogledom hvatam lanac vrhova koje ćemo sigurno preći neki drugi put .
U busu suprotno očekivanjima niti traga umoru ,Marijana nije imala mira dok nije raspjevala cijeli autobus doduše pomogla je i Željkina rakija 🙂 i bome smo prošli repertoar od Halida,Đoleta,klapa,Gibonnija,Azre,Dugmeta, ma mislim da od Krka do Gospića je prošlo poprilično izvođača još nakon pauze u Vinodolskom gdje smo grlo podmazali pivom ,pjesma je samo tekla.
Međutim eto neke situacije ne mogu ni ja predvidjeti pa kada su Tamara i ekipa počeli tražiti “after” i da nastavimo negdje ,zatekoše me nespremna ,morati ću ubuduće bolje planirati izlete 🙂.
U Gospić smo stigli po planu oko 20:00 izpozdravljali se sretni i zadovoljni izletom i činjenicom da je sutra nedjelja pa ćemo svi skupa lijepo odmoriti i u mislima još jednom proživjeti današnji dan .
Na kraju zaključak , putovanje busom ima svoje čari vratilo nas je sve u dane školskih ekskurzija i pomladilo nas dobrano.
A danas sam i posebno ponosan na sve koji su bili jer se pokazalo da svi dišemo ko jedno i da nema te prepreke koju nećemo preskočiti i nema tog straha koji nećemo pobjediti kada smo zajedno i jedni drugima pružimo ruku.
Doduše neki su damama pružali ruku i preko lokvice (jeli Boki) ,ali to su već školovani Žentlmeni 🙂
Lijep pozdrav do idućeg puta
Milan Jurjević
