U 6:00 sati nas četvero krenušmo put Rizvanuše, Marko Jelin odbacio nas je do okretišta, istovario skupa sa stvarima i ostavio na milost il’ nemilost gredama, alatu i Krivom Gaju. Goran je odmah na početku razradio plan, “najbitnija je ravnoteža”. Natovarili smo ruksake alatom, materijalom, mesom i burecima, većina je u svakoj ruci nesto nosila, kako Goran kaze, zbog ravnoteže, a Juka je stavio u ruksak vaser vagu 🫣.
Po dobrom starom običaju, Ćoa je kroz Krivi Gaj skinuo sve s neba, zvao Jelenu da ga iščlani iz Društva, ostavio pola stvari putem, al’ na kraju uspješno stigao do Kuće gdje ga je Goran već čekao sa novim zadacima. “Nema odmora dok traje obnova”.
Još se samo Juka čekao, a Ćoa je odmah zaključio da je ostavio mandat u Krivom Gaju i vratio se u Ribnik. Nedugo nakon stiže i Juka, iako na izmaku snaga, donio je željezo koje je Goran već tipkajući nogom čekao.
Ćoa i ja, još dva puta, dolje gore, dolje gore, i sve smo donijeli, ipak moramo pazit na Juku, mandat nije neg’ počeo.
Najprije posao pa kava, opet posao, roštilj, opet kava, cola, svega je bilo, kako bi se završilo sklonište koje je Ćoa ostavio još iz svog mandata. 😂
Krpajući Ćoine rupe privedešmo dan kraju, ja se uputih prema okretištu gdje me čeka prijevoz, a dečki ostadoše noćiti kako bi i tijekom sutrašnjeg dana napravili još nešto posla i Gorana iskoristli do maksimuma, a ujedno dogovorili i zidanje roštilja.
Uz svu dobru volju za nošenjem stvari, na okretištu nam ostadoše još uvijek nekol’ke grede. Kad idući put uhvatimo Gorana nadamo većem odazivu i pomoći i drugih članova kako bismo priveli ove poslove kraju i podružili se opet uz kavu i roštilj.
