Patuljak i sedam Snjeguljica u začaranoj šumi (neslužbeno)
Kako opisati planinarenje nama djeci Velebita ako je najviši vrh koji možeš popeti u kraju gdje ideš 309 m.
Kako se uopće pripremiti za to ,što nam postaviti za izazov ,što će nam na kraju biti nagrada,kako ćeš ljudima koje vodiš uljepšati vikend koji im treba da napune baterije za sve ono svakodnevno što ih čeka već od ponedjeljka.
Na sva ta pitanja odgovor je samo jedan”Opusti se i uživaj” i bome cijela ekipa koja je iz Gospića krenula za Bilogoru (sedam dama i ja krampus) znala je recept od samog starta mada nije sve išlo kao po loju.
Za početak da se ne lažemo i nije neka ljepota probuditi se u 4 ujutro da bi bio spreman u 5 ,još ako si dovoljno blesav da u 00:30 navijaš alarm na kom piše da imaš tri i pol sata spavanja ,osjećaj je nemjerljiv.
Nakon buđenja napipaš put do peći i džezve za kavu jer bez tog rituala baš i ne bi išlo .
Kava ili “arapsko vino” kako su je zvali naši preci kada je tek došla u Europu zaista je čudotvorna i od krmeljavog pospanca za pola sata učini čovjeka koji jedva čeka krenuti bilo gdje . Na žalost tada me zove Zdenka i govori da ne može ići ,žao mi je baš jer ta žena zna sve okrenuti na smjeh.
Odlučio sam da to jutro neću i ne smijem biti zadnji koji će doći kod kapelice na mjesto kretanja pa već u 4:40 izlazim iz stana i idem preuzeti iznajmljeni kombi,ali ne lezi vraže ključa nema na inače dogovorenom mjestu i nakon što sam pretražio sve po peti put vidim da moram pozvati gazdu i uljepšati mu dan u 5 ujutro .
Javio se nakon nekih desetak zvonjenja glasom koji nije mogao skriti oduševljenje ljudima koji u to doba nemaju pametnijeg posla nego budit pošten sviijet,ali izgleda da je čovjek naučio trpiti udarce u životu pa se sabrao na brzinu ,sjeo kod kuće u auto i dovezao ključ i tu je već počeo smjeh kada smo se prepoznali kao braća kojima se ovakve stvari jednostavno dešavaju i ne čude nas više.
Normalno da sam došao u 5:15 sa kombijem na startnu poziciju ,još malo i otišli bi nazad u krevet ,al srećom naučili na naše vlakove pa sam im ja još i dobar.
Ne volim voziti osim kada baš moram te sam volan rado prepustio našoj iskusnoj vozačici Pauli koja se srećom odmah sjetila da joj je vozačka ostala u autu pa smo brže bolje do njenog stana ,tada se odmah sjetila da joj je auto u biti tamo gdje smo bili maloprije odnosno na startnoj poziciji pa smo čas posla nazad na parking…ne nismo se smijali 🤣
Napokon krećemo oko 6:30 iz Gospića u sigurnim rukama naše skocentrirane vozačice (možda me i zatuče poslije ovog 😅)
Maricu kupimo u Perušiću i dalje autoputom “strogo po ograničenjima” uz jedno stajanje od 20 min stižemo na odredište planinarski dom Kamenitiovac kod Bjelovara u 08:30.
Prijavljujemo se da smo stigli i dogovaramo prenoćište u Grgincu u sportskoj dvorani .
Domaćini su nas dočekali sa odličnim namazima na kruhu i čajem.
Odlučujemo prvi dan proći Bilogorsku obilaznicu ,Paula kupuje i knjižicu za pečate ,mi se ostali odlučujemo slikati sa njenom kada skupi pečate 🙂
Cijela obilaznica je nekih 13 km ,dobrim djelom prolazi kroz bukovu šumu,a onda kroz zaseoke i preko brijegova sa kojih se lijepo vide okolna sela sve do Bjelovara.
Putem smo se sladili sa trešnjama i voćem iz djetinjstva murvom ili ti dudom sa kojim smo se dobro ofarbali.
Sa nama je i naša Jadranka koja je odrasla u ovom kraju i živjela tu prije nego se zaljubila u Ličana i Liku pa došla u naš Gospić.
Uživljeni u njenu priču dok smo išli kroz šumu imali smo osjećaj da se u najmanju ruku krećemo kroz Amazonu pošto nam je opisala da tu žive najopasniji krpelji na svijetu i 80 % bilja oko nas samo čeka da nas opeče ,ožari, otruje tako da samo zahvaljujući našoj izuzetnoj hrabrosti prolazimo kroz sve te nevolje ,čvrsto obećavši jedni drugima navečer pregled i istrebljenje monstruoznih krpelja ako treba riskirati ćemo i život jedni za druge 🙂
Na obilaznici upoznajemo puno zanimljivih ljudi i kroz tih pet šest sati stvaraju se nova prijateljstva ,sklapaju se dogovori o budućim izletima i posjetima od Bosne i Hercegovine,Slavonije,Dalmacije ,Gorskog Kotara , vjerujte mi nigdje i nikada nećete lakše i bliskije započeti razgovor nego na stazi sa drugim planinarima i teme će se same nizati da bi mogli danima pričati sa čovjekom kog prvi put vidite jer svi mi imamo zajedničku ljubav prema životu i slobodi.
Bili smo i sa našim prijateljima iz Gromovače ,veteranima društva koji još uvijek ne daju godinama da ih zatvore u zapećak i redovno dolaze na ovakva druženja.
Zaista lijepih 13 km priče,šale ,razdraganosti kao da se svi vrate u dječije godine,sve brige svijeta nestanu i svi samo jednostavno uživaju u trenutku.
Po povratku do doma ,tko voli pojeo je dobar grah popila se piva odmarali se sasuvši gojzerice i izvalivsi se na livadu ,prepuštajući se milovanju Sunčevih zraka.
Svečano otvorenje Dana planinara je bilo u 16:00 iza čega smo dobili lijepe poklone od domaćina i Zahvalnice za uspomenu.
Tu smo još malo zaplesali i zapjevali uz lokalnog vrsnog one man band muzičara ,cure …bar neke je oborio s nogu 😉
Dogovorili smo se da će jedna grupa otići osvojiti najviši vrh Bilogore ,Stankov vrh 309 m ,a druga grupa ide u Veliko Trojstvo pošto se tamo održava Gulašijada povodom dana općine ,a ima nas koji smo sa grahom na Vi pa će gulaš biti poželjan.Poslije će ekipa sa vrha doći do nas.
Kada smo stigli u Veliko Trojstvo dočekalo nas je već pravo slavljeničko raspoloženje ,a za početak je samo bio problem izabrati najbolji od 40 ak ponuđenih kotlića ,makar po onom što sam vidio nema tu loših.
Sastali smo se sa našim prijateljima iz Korenice te smo nakon dobrog jela sve to zalili dobrom pivom te začinili odličnim zezanjem i pjesmom .Posto kod nas stvarno nije falilo dobrog raspoloženja domaćini i ekipa iz Omiša nas zovu da im se pridružimo pa se sve nastavilo sa velikim druženjem i plesom.
Kada je muzika u Velikom Trojstvu stala jedan dio ekipe se povukao na spavanje ,a ovaj drugi neumorniji se išao kod doma podružiti još malo sa našim Omišanima gdje smo nastavili sa pjesmom dok glasnice nisu otkazale ,evo tri dana poslije još sam uvijek ko Vlado Kalember 😅
Po dolasku u sportsku dvoranu na spavanje bili smo već poprilično umorni pa smo pretpostavili da nas krpelji neće pojesti do jutra i da večeras nema ništa od pregledavanja 🤣
Spavali smo u vrećama na TATAMIJU ,mogu reći čarobna podloga ,već nakon 4 sata spavanja sam se probudio izravnatih leđa i tako naspavan da više nisam mogao oči sklopiti, a i drugi su se poprilično vrtili….osim Paule koja je sebi ponijela cijeli krevet sa jastukom na napuhavanje ,spavala je kao beba.
Išuljao sam se do kuhinje našao kave i padelicu za skuhati i dan je opet mogao početi kako treba …sasuo sam dvije vrećice šećera promiješao i onda vidio da na vrećicama piše SOL …o živote limunova koro….pa dobro ako je i meni previše je ,al hvala Bogu i Leli koja se ustala i u rancu našla šećera tako da je i ovo dobro završilo ,doduše smijehom na moj račun ,ali neka 🙂
Nebo je navuklo sive oblake i roskala je kišica pa smo nekako prešutno zaključili da nećemo danas na stazu ,dogovorili smo se da idemo do doma doručkovati ,pozdraviti se sa domaćinima i prijateljima od jučer i otići malo do Bjelovara obići kulturne znamenitosti da i Luciji ispunimo želju. Nakon doručka vratila se i energija pa smo opet pjevušili ispod glasa a ekipa od sinoć je došla do nas i kažu da nas žele vidjeti na Papuku,Vlašiću,Omišu ,Hvaru za Dane planinara Dalmacije ,obećali smo se na sve strane i također uzvratili pozive.
Oprostili smo se sa svima ,otišli do Bjelovara ,prošetali uzduž i poprijeko po tom lijepom gradu ,posjetili i crkvu ,popili kave i zaputili se za Gospić.
U kombiju se malo spavalo,smijalo i pjevalo ,a naša najbolja vozačica sve je istrpila i vratila nas sigurno našim kućama .
Bio je ovo prelijep vikend sa odličnom ekipom sa puuuno pjesme i smijeha ,još se smijem dok ovo pišem 🙂
Na kraju priče unatoč početnim sumnjama ,gdje god išao sa dobrim ljudima bit će ti dobro ,a bogatstvo ovog planinarskog događaja nije bilo u velikim vrhovima ,ali je bilo u upoznavanju velikih i dobrih ljudi koji su uvijek spremni podijeliti sve što imaju sa svima oko sebe i dati ti najveći osmjeh i zagrljaj kada te sretnu i nakon pet godinana na nekoj planini.
Do idućeg puta lijep pozdrav svima🙂
