Središnji događaj našeg Društva u ovoj godini, naš 51 rođendan održao se 06.07.2024. kao i uvijek na prvu subotu u srpnju.Organizacija je potrajala kroz posljednjih mjesec dana od upućivanja poziva planinarskim društvima do rješavanja svih ostalih detalja.
Možda bi nekom izgledalo da prilikom dogovora izgledamo kao graditelji babilonske kule kada im je Jahve pomješao jezike kojim su govorili, ali kada se počelo odvijati dogovoreno tada je svaki kotačić našeg švicarskog sata funkcionirao savršeno .
Jednostavno ne možeš biti nezadovoljan kada te svatko tko je dobio neku ulogu izvjesti da je posao odrađen i prije nego si mislio.
Za 200 očekivanih planinara trebalo je pripremiti grah, kolače, stolove, klupe, ohladiti piće, popraviti cestu do mjesta početka pohoda, dogovoriti muziku, obnoviti markaciju do vrha, pokositi oko kuće i jedan dio staze te još hrpicu drugih stvari da bi sve bilo kako treba, a sve to uspjeli smo samo zahvaljujući našim članovima koji su spremno odradili sve što treba, a neki čak i nisu mogli doći na proslavu, ali su dali sve od sebe za pripremu.
Na dan D bili smo u Rizvanuši već u 7 sati kako bi na vrijeme pripremili dobrodošlicu dragim gostima.
Na stolovima je bilo kolača da bi se i najbolje slastičarne postidjele i tražile recepte, naše drage planinarke su izvele pravo malo čudo, njih 15 ak je ispeklo brdo kolača i zaista im veliko, veliko hvala.
Čašica pića je također bila u ponudi za sve ukuse .
Sa samim pohodom kasnili smo pola sata jer su naši prijatelji iz udaljenih gradova malo kasnili u dolasku zbog gužvi u prometu, a mi nismo htjeli krenuti dok se svi ne saberu, čekanje uz poslastice nije nikom teško palo.
Nakon pozdravnog govora i obećanja da ćemo osigurati da svima bude toplo taj dan, da će se popeti na jedan od najljepših vrhova te da će ih na kraju dočekati hladna piva i topal grah krenuli smo na našu stazu .
Uvijek mi je iznova zanimljivo prolaziti utabanim putem sa ljudima koji su prvi put tu i doživjeti kroz njihove oči ponovno uzbuđenje moga prvog uspona na Visočicu.
Naši vodiči Lucija i Zele su radili odličan posao i diktirali umjeren tempo sa dosta odmora kako bismo sve koji su krenuli i doveli na cilj.
Dubravka, Marija i ja smo bili na začelju i bodrili one kojima je bilo najteže da ne odustanu kada su noge već postajale teške i tako malo po malo svi smo došli do naše kuće gdje su nas dočekale Jele, Bubica i Ćoa sa pogonskim gorivom koje će dati dodatnu snagu za uspeti na vrh 🙂
Ugodan povjetarac nas je rashlađivao dok smo savladavali posljednji dio staze, a oduševljenje ljudi koji su po prvi put na našoj kraljici Visočici i koji su savladali 1200 mnv nam je bila nagrada za trud.
“Gore je sve živo, cijela planina i vi u njoj ne možete biti ništa manje od toga, živi puni života kao i sve oko vas i tako će biti i dalje ,treba to osjetiti barem jednom u životu, ako nigdje drugdje, u Velebitu se živi zauvjek.”
Milan Majerović Stilinović
Prelijep sunčani dan omogućio je doživljaj sa vrha u punom sjaju, pogled od Zira do Plješivice na Ličko polje i naš grad veći od Pariza, na vrhove u nizu sa obje strane u sto nijansi zelene boje protkane sa milijun cvjetova čiji miris i ljepota pune dušu neopisivo i daju mir jer se u tim trenutcima osjećaš dijelom nečeg puno većeg od bilo čega što nam svakodnevno odvlači pažnju.
Nakon bezbroj slika i kada su umorne noge zaboravile što su do tada prošle krenulo se nazad.
Spust je prošao bez prevelikih problema, a za svaki slučaj čuvali su nas i naši članovi iz HGSS a,hvala im.
Prepričavalo se putem upravo viđeno pa se malo i šutilo slažući dojmove u riznicu sjećanja.
Kada smo se vratili na mjesto proslave u Rizvanuši naša vrijedna ekipa koja je ostala kod kuće kako bi nam sve pripremila dok dođemo već je bila pomalo nestrpljiva, ali odradili su odličan posao sve je bilo na svom mjestu i fešta je mogla početi .
Već dobro ogladnjeli planinari smazali su grah i rashladili se pivom, a muzika je navodila na pjesmu i ples.
Podijelili smo zahvalnice za 17 planinarskih društava koji su stigli do nas iz svih županija Lijepe naše pa čak i jedna dama iz Francuske.
Osjećaj je predobar i malo gdje možeš tako intenzivno doživjeti povezanost sa ljudima koje do tog dana nisi ni znao, a sada ih zagrliš kao svoje i znaš da ih znaš od kad znaš i sebe jer smo isti , ista nas ljubav vodi kroz život nekome možda malo čudni ,ali među sobom jednostavno svoji i spremni prihvatiti svakog novog koji dođe otvorenog srca dijeliti sa nama sreću svakog doživljenog dana .
Kako se večer spuštala ekipe su polako odlazile prema svojim domovima jer ih je još čekala duga vožnja, poželjesmo im sretan put uz obećanje za nove sastanke na nekim drugim mjestima.
Uslijedila je podjela HPS priznanja za naše članove koji su svojim dugogodišnjim radom i zalaganjem ispunili sve kriterije, hvala im na nesebičnom trudu kroz sve te godine. Podijelili smo i zahvalnice Društva našim članovima koji na žalost zbog mnoštva obaveza ne stignu sa nama planinariti koliko bi htjeli, ali su uvijek tu kada treba Društvu i pomognu nam u poslovima koje mi bez njih sigurno ne bi odradili tako kvalitetno.
A tada koliko se sjećam i ja sam se opustio 😅 i fešta je potrajala dalje u noć sa našim prijateljima iz PD Sveti Jakov Bitelić koji su mudro odlučili prespavati u Lici i bome su se uklopili i pjesmom i smijehom ,iskreno se nadam da do ponovnog susreta neće proći puno vrimena .
U Nedjelju ujutro 15 ak najjačih vratili su se na mjesto zločina 🙂 te cijelu kuću i okućnicu doveli u još bolje stanje nego smo je preuzeli,vratili sve posuđeno i iznajmljeno vlasnicima ,oprali svaki ćošak i sve posuđe , ma zaista vam hvala divni ljudi ,lako je biti ponosan predsjednik ovakvog društva ,sa ovakvom voljom kakvu vi pokazujete nema što ne možemo.
Posebno gode pohvale za sve nas u objavama društava koji su nam bili gosti ,hvala im veliko i na dolasku i na pohvalama, daju nam snage da idući put budemo još bolji.
” Ljudi u planini, planina u ljudima ne znam što je jače”
Milan Majerović Stilinović
Lijep pozdrav svima do idućeg susreta 🙂
