U slutnji u čežnji daljine, daljine
U srcu u dahu planine, planine
Tin Ujević
Subota i nedjelja 13.-14.07.2024. u 5 ujutro iz Gospića je krenulo 24 planinara put Hercegovine i Parka prirode Blidinje.
Uz jedno stajanje na odmorištu Krka i ispijanje kave koju je Nina podijelila sa mnom jer se meni nije dalo čekati u redu i gubiti vrijeme za povući koji dim ,hvala Nino 🙂 stigli smo do Hajdučkih vrleti oko 09:30 .
U 10 smo već bili na stazi za vrh Veliki Vran 2074 m .
Dan je bio lijep i sunčan….možda malo i previše sunčan 😅 ali u znoju lica svoga koračić po koračić, stopu na stopu uz razne metode od brojanja koraka do sljedećeg odmora pa do osobnog razgovora sa Bogom i traženja smisla života te konzumacije čarobnih napitaka i raznobojnih boba koje znaju kada bole noge, a kada glava i trude se pomoći ,bome smo se i popeli na vrh nas 23 ,nažalost Božica se vratila sa jednom ekipom zbog problema sa nogom ,ali poznavajući nju sklopit će ona već neki biznis i sa Hercegovcima dok se mi vratimo.
Na vrhu smo se prepustili uživanju u pogledu na okolne vrhove ,Duvanjsko i Dugo polje ispod nas i mnoštvo jezera kojima smo pokušavali odgonetnuti imena.
Osobno me najviše veselilo jer je velikoj većini članova ovo bio prvi uspon na 2000 m i više i uspjeli su po pravoj hercegovačkoj žegi što sam pothvat čini još većim.
Moj prvotni plan još od prošle godine je bio vratiti se istom stazom nazad do Hajdučkih vrleti i kombija, ali većina ekipe je poželjela kružnu turu te da se spustimo na Kedžaru pa sam popustio…neću drugi put 🙂 dosta demokracije uvodim diktaturu.
Uglavnom spust je vodio kroz dosta klekovine i stazom zaraslom na mjestima u visoku travu tako da je kopriva izliječila u nama sve što već ona liječi ne mora me više pecnuti dok sam živ .
Nakon što se ekipa spustila do suncem obasjane makadamske ceste uslijedio je povratak na početnu točku gdje su ostali kombiji ,dobrih 3 km prašinanja ,čak ni Ana uz sav svoj šarm nije uspjela ustopati nikoga .
Ja sam srećom bio metla tako da sam se sa svojom sporijom ekipom taman spustio kada se naš dobri Vjeko vratio kombijem po nas.
E tada kad smo sjeli ispred Hajdučkih vrleti jednog finog restorana , koji je ime vjerovatno dobio zbog cjena
naručili smo jedino pivo koje se nudilo od pola litre Zlatni medo i mogao si ga čuti kako cvrči dok klizi niz grlo
Nismo dugo ostali tu, spustili smo se u naš dom Blidinje od društva Orlove stine gdje nas je dočekao naš dobri domar Toma i smjestio nas u lijep,uredan i čist dom te nas nahranio odličnim gulašom i opskrbio sa hladnom pivom.
Tu smo se već lagano opustili slušajući našeg duhovnog vođu Dragana kako šarmira jednu damu sa pitanjem ” A, jel kakva si ti kad malo popiješ ” od smijeha nisam čuo odgovor dotične 🙂
Također nas je naučio da ne valja šparati na ničeme jer jedne prilike bilo mu žao dati tri eura za protuklizeću gumu za kadu i već na sljedećem kupanju bilo je oooopa hvatanje za zavjesu i čupanje iste sa štapom koji u padu lupa po dasci od WC a i razbija je te padanje njega kompletnog na veš mašinu koju također razbija …uglavnom pouka ne gledaj na dva tri eura kad je sigurnost u pitanju jer ćeš
glavu izgubiti ili u najmanju ruku napravit štete 400 eura.
Nakon što smo se vratili u život odmah padaju planovi za izlazak bar dobrog djela nas upornijih.
U Masnoj Luci nedaleko od nas u organizaciji društava Malačka iz Kaštela i domaćeg PD Pločno održao se 25. memorijalni skup “Ivica Plazonić – Blidinje” tamo je već bio i naš Klobučar pa smo se zaputili malo podružiti.
Ponosni i veseli što smo izgurali dan i vrh lako smo se pridružili pjesmi uz živu muziku, a pomalo pusti podij nakon našeg dolaska bio je pun ko čep ,izvukle se ekipe iz okolnih šatora i najednom je plesa i pjesme bilo na sve strane, a tek toliko da se zna odakle smo Vječnog sokola smo mi počeli , a pjevali su ga svi , iznenadilo me koliko je omiljena pjesma da je znaju iz svih krajeva Hrvatske , doduše znali smo i mi poslije i hercegovačke i dalmatinske i rok i pop….ma sve.
Na spavanje smo se povukli relativno rano jer sutra nas je čekala Čvrsnica moja želja već dugo.
Naš Toma je već u 6 spremio kraljevski obilat doručak i lonac crne kave….ma život je savršen sve više od ovog pokvarilo bi nas brzo.
Kada smo se izguštali u kavi i pošteno najeli bili smo spremni za poći, par članova kojima je jučer bilo dosta sunca za ovu godinu odlučili su se kulturološki uzdizati obilaskom Tomislavgrada dok se mi ne vratimo sa planine.
Na odlasku iz doma Toma je polio kantu vode za nama bar mi tako kažu …jedni su sumnjičavi i misle da je to ispraćaj da sapere i sjećanje da smo bili tu 🙂 , ali upućeniji kažu kako je to starinski običaj koji simbolizira vodu koja uvijek kruži i vraća se te nam je Toma zapravo poželio da mu opet dođemo, a i vjerujem da hoćemo jer zamjerke nikakve nema odličan dom i domaćin.
Startali smo sa Vitlenice podijelivši se u dvije grupe brži su odlučili otići na Veliki Vilinac 2118 m pa onda Hajdučka vrata , a mi sporiji ćemo biti sretni i sa Hajdučkim vratima 2000 m.
Opis staze do Hajdučkih vrata trajao bi predugo, jednostavno je prelijepo i vratit ću se ako Bog da i u drugim godišnjim dobima jer zaslužuje da je se posjeti više puta. Staza me malo podsjeća na našu Premužičevu , nema previše uspona ,ljepota je oko tebe gdje god pogledaš i imaš 8 km u jednom smjeru.
Sama Hajdučka vrata su mjesto koje je priča za sebe ,planine,vrhovi,kanjoni,
rijeke, jezera sve je tu ispred tebe i gdje god da skreneš pogled duša je puna ljepote i stvoritelj svega toga na ovom si je mjestu dao vremena i ukrasio ga do u najsitnije detalje, legenda kaže da su hajduci prolaskom kroz Hajdučka vrata postajali besmrtni pred Turcima , ja mislim da svi mi na ovakvim mjestima postajemo svjesni da smo dio vječnosti.
Nakon opčinjenosti prizorima i poziranja teška srca morali smo nazad , ali i put nazad je opet doživljaj za sebe , ista staza a skroz drugi vidici se otvaraju , cvjetovi, mirisi, igra oblaka na vrhovima , danima bih mogao biti tamo.
Jedino što nismo uspjeli naći izvor koji bi trebao biti na 3 km staze , ali sljedeći put potrudit ću se da i njega nađem.
Na kraju našli smo dobar restoran ,večerali i zaputili se kući .
Za volanom su se mijenjali kod nas Ana i Mario pa smo zera brže putovali kući kad je Mario preuzeo 😅
Malo umorni , ali prezadovoljni i sretni stigli smo u Gospić oko 22:00 .
Vratili kombije ja i Vjeko popili po jednu zasluženu za laku noć i krenuli odmoriti za sutrašnji radni dan.
Ovaj izlet definitivno nije neponovljiv jer se iskreno nadam da ću na Čvrsnicu otići opet kad tad.
Do drugog puta lijep pozdrav 🙂
