Opis našeg centralnog izleta u 2024 . godini počeo bi citatom mog omiljenog filma
” Život je kao bombonijera.Nikad ne znaš što ćeš dobiti” Forrest Gump
Prošle godine u 11 om mjesecu kada smo slagali izlete za ovu godinu znao sam da želim povesti Društvo u Makedoniju na vrh Golem Korab i tako sam i zapisao u Plan izleta.
Proučavao sam načine i mogućnosti , izlete drugih društava na desetke opisa i zaljubljivao se sve više i više u Makedoniju , ali i shvaćao da će biti izuzetno zahtjevno organizirati za više ljudi sve što želimo obići u tih pet dana. Tada mi je naš Sistem rekao za agenciju Dinaric Guides iz Sinja i gospodina Antu Romca koji je vodi, normalno da sam isčitao sve članke koje sam našao o njima tako da se nakon pročitanog bilo lako odlučiti za ekipu koja je provela grupa i grupa po planinama cijelog svijeta .
Ante je imao ponudu za 16 ljudi , ali je bez problema prihvatio molbu da poveća na 24. Nakon objave za prijave na izlet u dva dana popunila su se mjesta i stvorila lista čekanja, to je bio treći mjesec ove godine , od tada pa do dana polaska promijenilo se deset ljudi koji su u konačnici išli u Makedoniju .
Svi koji su odustali morali su zbog osobnih razloga , ali zainteresiranost novih potrajala je praktički do zadnjeg dana.
Napokon 21.08. u. srijedu u 5 ujutro nas 24 od kojih ne znam da je itko spavao tu noć napeti od isčekivanja našli smo se na našem polaznom mjestu kod kapelice sa naša tri vozača- vodiča.
Ante,Kapula i Rođo-Dado , potrpali su nas sa svim našim koferima i rančevima u kombije i avantura je mogla početi .
Kada sam se rasporedio u kombi sa mojim imenjakom bio sam spreman na priču za 800 km od ukupnih 1200 , ali ne lezi vraže namirio se junak na junaka , kada je naš vodič i vozač Ante počeo pričati zanimio Ćoa prvi sat vremena , povukao se u obranu, cijeli kombi ostao u čudu, međutim nakon početnog šoka i malo reorganizacije uspostavljen je ravnopravan omjer snaga tako da se ne sjećam minute tišine tih 1200 km , a smjeha i pjesme je bilo što netko drugi ne doživi u u godinu dana, uglavnom taj prilično dug put prošao je u trenu.
Stanice svaka dva sata taman za cigaretu , granice, ručak u Starom Hrastu gdje je svako jelo bilo savršeno, prelasci preko 7 južnih Morava , promatranje krajolika, ljudi, nepregledne ravnice od Slavonije kroz Srbiju, ulazak u Makedoniju i vožnja do mjesta gdje su kud god pogledali planine bile oko nas , opčinila nas ta zemlja na prvi pogled svojom prirodom.
Oko 21:00 stigli smo na naše odredište na Popovoj Šapki hotel “Victorian Heights”, pogled od hotela je bio veličanstven na dolinu u kojoj je obasjano svjetlima i punim mjesecom ležalo Tetovo , iznenađujuće velik grad, a iza jednog reda brda vidjela su se i svjetla Skopja.
Iako smo došli dosta kasno ljubazni domaćini su nas dočekali sa večerom u vrlo čistom i urednom prostoru pa smo se fino najeli , malo pridružili na lijepoj terasi hotela i povukli se na spavanje pomalo napeti pred jutro u kojem valja krenuti na Titov Vrv 2747 m.n.v. također poznat i kao Golem Turčin.
Noć je proletjela, pogotovo kad nam ju je Broz skratio za sat i pol svojim ranim alarmom, a sedam ljudi se raspričalo kao da je podne 🙂.
Ustajanje,kava, doručak i pokret 2-3 km kombijima pa lagano stopu na stopu u brdo .
Staza svojim najvećim djelom nije prestrma , lijepa, čista , sva planina je prekrivena travom, cvijećem, a na trećini puta dočekao nas je i izvor gdje smo svoju već pomalo toplu vodu zamijenili hladnom.
Svaka pauza ,svaka i najmanja prilika se koristi za slikanje pokušavajući uhvatiti neuhvatljivo , ljepotu nepreglednih planina, spokoj i mir trenutka, krda konja koji slobodno pasu, stada ovaca koja se u valovima u daljini premještaju preko brda sa svojim čuvarima šarplanincima, naglo uzlijetanje prepelica tik ispred nas i grmovi borovnica kojima se sladimo uz put, ne može to brate u sliku stati.
Na kraju uspona i najteži dio , ugledali vrh,a nikada do njega savladava se poprilična nadmorska visina, ali nema odustajanja čupaju se i zadnji atomi snage , svaki novi metar je pobjeda nad samim sobom, ne priča se puno samo sjaj u očima govori da predaja nije opcija i na kraju nas 22 uz dva vodiča stupamo na vrh i tu kao i uvijek nakon što se uhvati zraka, sav umor nestaje, žamor,smjeh ,veselje, slikanje, ili samo sjedenje i pogled na put kojim se prošlo ne vjerujući još uvijek samima sebi da smo sposobni za to , uistinu ovakve stvari jačaju karakter,samopouzdanje, pomiču granice na kojima ćemo u bilo kojoj situaciji u životu reći “ja više ne mogu” znat ćemo kada to prvi put pomislimo da imamo u sebi još skrivene snage za nevjerojatne stvari.
Nakon tamanjenja slanine, kobasica, voća i svega što se dovuklo na vrh, djelimo se u dvije grupe i krećemo nazad.
Grupa od nas devet kojima pamet ne smeta sa Antom kreće na još dva vrha kružno nazad , a ostatak ekipe vraća se vođeni Kapulom i praćeni Paulom istim putem nazad.
Nas devet je popelo na Bakar dan 2700 m.n.v. normalno nakon što smo se najprije spustili prilično nisko sa Titovog Vrva , sam vrh nije me oduševio , ali zato sljedeći Karabunar 2600 m.n.v. je ispunio sva očekivanja , pogled na duboke kanjone i unazad na Titov Vrv I Bakardan tek iz ove perspektive nam je otkrio veličinu i moć tih vrhova, gledano odavde izgledaju surovo, kamenito i visoko, visoko i strmo tek tada postajem potpuno svjestan gdje se cijela ekipa popela, ljudi moji ponosan sam na nas.
Vraćajući se u hotel sve više nas zahvaća opuštajuće raspoloženje , svjesni smo da smo danas uspjeli što smo naumili da nas je vrijeme idealno poslužilo i da je sutra dan odmora u Ohridu.
Nakon dobre večere krenulo je ono što planinari nakon uspona najviše vole, druženje,pjesma i ples.
Na travnatoj terasi hotela zapalila se i logorska vatra , domaćin je došao sa gitarom i redale su se pjesme , a sreća i zadovoljstvo nije skidalo osmjehe sa naših lica. U pauzama gitare nemorni DJ- evi Ivona, Antonija i Ivana na razglas su puštale naše želje pa odmora nije bilo, glas će mi se vratiti vjerovatno za mjesec dana ako ne budem ni pričao više 🙂.
Prelijepa , čarobna i pomalo mistična Makedonska noć sa sjenama od logorske vatre koje plešu u ritmu makedonske glazbe i mi koji uživamo u njoj povezani zajedničkim iskustvom doživljaja i uspjeha toga dana.
Iduće jutro još uvijek osjećaj zanosa sreće ne popušta pa i prva kava i doručak prolaze u anegdotama iz prošlog dana.
Put do Ohrida je oko tri sata , a najprije dolazimo do manastira sv Nauma uz jezero koje je zaista veliko uživamo u prizorima jedinstvene ljepote koja nas je iznenadila jer slušali smo i čitali priče o Ohridskom jezeru, ali nismo bili spremni na ono što nas je dočekalo .
Nakon obilaska manastira koji je pretvoren u muzejsko turistički objekt i u kom se nalazi grob sv Nauma od 910 god. ,spustamo se do restorana gdje uz pratnju violine uživamo u Makedonskim delicijama , a kada smo zadovoljili sva čula opuštamo se u jezeru igrajući picigina za koji i nismo pokazali neki talent osim malog Mate , ali zato smjeha nije nedostajalo.
Po povratku u sam grad Ohrid smještamo se u naše apartmane 100 m od plaže pa nakon kratkog odmora netko na još kupanja , a drugi u istraživanje starog grada.
O Ohridu bih mogao napisati puno , sve nas je oduševio grad , stari dio kao naši gradovi uz more u sezoni , živi punim plućima sa stotinama restorana , puno turista sa muzikom uživo iza svakog ćoška , jedan poseban štih dok šetaš popločanim ulicama a makedonska muzika sama od sebe tjera krv brže kroz vene. Na kraju sam sa jednim djelom ekipe završio i na koncertu dva virtuoza tradicionalnih makedonskih instrumenata i sve to u atriju crkve sv Sofije , malo je reći da je duša letjela i planinama i lebdila na oblacima , tih sat vremena Jazza protkanog tradicionalnim u čarobnoj atmosferi zatvorenih očiju bilo je vrhunac večeri.
Znajući da nas sutra čeka nas Golem Korab povlačimo se na vrijeme spavati u sobe gdje sa Zelom i Ćoom pretresamo dan i zaspivamo sretni.
Ujutro umjesto alarma budi nas poziv sa minareta taman na vrijeme , kava i doručak i svatko po nekoliko banana , mislit će ljudi da smo tek sada otkrili to voće 🙂 , ali doći će one dobro u brdu.
Slijedi tri sata vožnje do Mavrova i kompleksa Korab Trnica gdje će nam biti i sljedeće prenoćište.
Jedan dio ekipe , 7 dama je odlučilo da je Titov Vrv bio sasvim dovoljan izazov te su odlučile ostati i obići Mavrovsko jezero i isprobati SVE Makedonske delicije te zadovoljiti svoj gurmanski senzibilitet , sa njima je ostao i osobni vozač Rođo koji se zbiljski potrudio ispuniti sve prohtjeve i želje mislim da ni sam Aladin kad bi se pojavio iz boce ne bi bolje.
Nas 17 , Ante i Kapula ispred hotela smo se ukrcali na najluksuzniji Tamić na Mavrovu i sa pjesmom pretruckali sljedećih 50 minuta , ali pošto smo se tako dizali na nadmorskoj visini nije nikom palo na pamet da se žali .
Granična policija nam je provjerila dozvole , srdačno se pozdravljajući sa nama pa smo nastavili do karaule Strezimir gdje nas naš prijatelj Makedonac iskrcava , a dalje nastavljamo pješke .
Prvi dio prolazi kroz bukovu šumu pa ne osjećamo sunce koje je već prilično visoko , noge su već zaboravile uspon od prekjučer i tabani svrbe za novim visinama .
Kod zadnje bukve smo zastali da se oprostimo sa hladom i natočimo hladne vode sa izvora .
Od tu pa do vrha više nema niti jednog stabla , ali služi nas sreća pa se povremeno navuku oblaci , a i vjetrić nas hladi. Uspon je konstantan i dobro dižemo visinu , Ante vodi i prilagodio je brzinu nama maksimalno , stopu na stopu , koračić po koračić , ali gusjenica nezaustavljivo ide prema vrhu kojeg niti nakon 3,5 sata još ne vidimo, ne vidimo naš najviši , ali vidimo svud oko nas na stotine drugih vrhova i jednostavna misao svakog planinara je Bože dva života mi ne bi bila dovoljna za sve obići.
Uzdasi i opčinjenost ljepotom gdje god se okrenemo , jednostavno je nestvarno dobro, planina nas je zagrlila i primila svi to osjećamo , osjećamo zahvalnost i sreću u tim trenutcima i ne postoji niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje bih taj tren radije bio.
Uspon je trajao 5 sati dobrog hoda sa par pauza , a nagrada je bio naš Golem Korab ili u prijevodu Veliki Brod 2764 m.n.v. najviši vrh Makedonije i Albanije jer po njemu ide granica, ujedno je drugi najviši vrh bivše države poslije Triglava.
Pogledi sa vrha pucaju na Albansko gorje i Nacionalni Park Mavrovo, u daljini vidimo i Titov Vrv , a sve između tog i oko nas je ogromna i moćna travnata planina, sa pojedinim stjenovitim vrhovima , upijam sve oko sebe u želim pamtiti zauvijek , vrijedilo je svake kapi znoja , svi koji smo krenuli na vrh i popeli smo ga , najrađe bi nas sve zagrlio , podigao i zaplesao sa ekipom koju povezuje često neobjašnjiva ljubav prema planini , pa koliko god muke i truda tražila.
Nakon odmora , kao da nas je planina napunila novom energijom zaputili smo se nazad i za 2,5 sata se spustili do našeg Tamića vjerovatno kao trenutno najzadovoljniji ljudi u Makedoniji…dobro izostaviti ćemo naših sedam cura koje su hedonistički uživale u darovima Makedonske kuhinje i ljepotama prirode oko jezera, kada smo se vratili prele su ko sit mačak falilo je samo da ih netko počeška i bile bi u raju 🙂.
Za našu gurmansku zadovoljštinu pobrinuo se opet Ante naručivao nam za večeru janje ispod peke koje se topilo u ustima i uz hladnu Skopsku pivu dalo pečat tom savršenom danu .
Par piva i pjesma pa smo bili spremni za spavanje u odličnim sobama i udobnim krevetima u koje su naša umorna tijela utonula i zaspivajući još buncala o viđenoj ljepoti , vrhovima i planini koja nam je dala sve.
Ujutro odlična kava i prebogat doručak pa povratak za Hrvatsku , procedura već poznata , spavanja nema , samo zabava i smijeh te opet stajanje na ručku u Starom Hrastu , ne treba mijenjati ono što valja, a hrana je vrhunska.
Nešto prije ponoći naši vozači -vodiči vratili su nas sigurno u naš Gospić nakon kilometara i kilometara vožnje , ljudi skidam vam kapu ja to ne bih mogao.
Nakon svega još sam sigurniji da je odluka da idemo sa Dinaric Guides agencijom najbolja koju smo mogli donijeti, hvala im na profesionalnosti , na svim ispunjenim obećanjima i prijateljstvu koje se ne može platiti.
Antje,Kapula i Rođo svakako se družimo opet.
Na rastanku smo se izgrlili , ispozdravljali i krenuli kućama mi tu blizu , a ekipa za Sinj.
Još jedan znak da je bilo dobro bilo je sutra kada smo se probudili , a bilo nam žao što svi zajedno ne nastavljamo dalje 🙂
I to je sve što imam reći o tom.
Forrest Gump
