Nakon dužeg odvagivanja da li za Martinje u Kutjevo ili Ivanec prevagnula je želja našeg Tomice da posjetimo stare prijatelje u Ivancu “PK Ivanec” koji su prije osnivanja svog planinarskog kluba bili članovi našeg Društva te su pomagali u održavanju naših staza i planinarskih kuća.
Nas osam iz Gospića i jedan pridruženi član iz Zagreba stigli smo u 8:30 u Ivanec našli se sa domaćinima i njihovim predsjednikom Tomislavom Friščićem pa nakon kave u centru krenuli na polaznu točku za uspon na Ivanščicu , sa nama je bila i vesela ekipa iz Rijeke i Viškova.
Tomislav nas je odlučio povesti kružnom turom od mjesta Prigorec 396 m putem preko Pionira do vrha 1061 m , a spust preko Konja .
Svi koji nisu do sada bili na Ivanščici pa su očekivali neki mali breg pomalo je iznenadio dosta strmi uspon koji je zahtijevao i ponešto kondicije.
Staza je prelijepa , cijelo vrijeme kroz šumu po šuškajućem tepihu od lišća , a kroz gola stabla koja je milovala nestvarna maglica na mjestima obasjana zrakama sunca koje se počelo probijati cijelom doživljaju dodavalo je bajkoviti dojam pa smo samo čekali da se pojave šumska bića o kojim smo slušali od naših baka .
Na vrhu smo se ugrijali kavom, čajem a tko je htio bilo je u ponudi i dobrog jela u Pasarićevom domu.
Pažnju nam je privukla skulptura lokalnog umjetnika koji u drvu motornom pilom izrađuje likove iz svakodnevnog života , dama koju je oblikovao iz drveta da dočekuje goste na domu u liku planinarke koja ima osobito izražene …veelike oči te nam ostaje žal što nismo dolje krenuli stazom uz koju kažu ima mnoštvo takvih likova.
Pogled sa vrha je kažu prelijep sve do Slovenije ,cijelog Varaždina i okolice međutim mi smo ovaj put uživali u kristalno plavom nebu , toplini sunca, i gustoj magli naizgled mekoj kao guščje paperje i zaista ima i to svoju ljepotu , ali obećao sam sebi vratiti se Ivanščici kada ne bude magle.
Silazak je išao puno lakše mada se pazilo na svaki korak kako ne bi poletjeli na tepihu od lišća .
Uz priču i smijeh spustili smo se do kombija i veselo se ukrcali spremni zaputiti se u naše bungalove, istuširati i pripremiti se za zabavu.
Naša Anita pošto je već glavom ispravila nakrivlje drvo na brdu isto je to pokušala i sa sjedalom u kombiju , ali koliko god bila tvrdoglava nije joj uspjelo, Anita ubuduće bez kacige niti na Metlaču.
Marko preuzima volan i ključ , ali kombi je izgleda dok nas nije bilo već proslavio Martinje i ne pada mu na pamet više raditi, nisu pomogle ni lijepe riječi ni prijetnje šakom jednostavno nas je ignorirao .
Srećom takve osobine nema njegov vlasnik Ivan koji je odmah nakon što smo mu javili krenuo iz Gospića sa drugim kombijem da nam zamjeni ovog tvrdoglavog tovara.
Domaćin nam je uspio srediti prijevoz sa busom punim Riječana , a vozač nije uspio odoliti šarmu naših dama pa nas je odvezao do naše destinacije u bungalove izletišta Jelenice .
Bungalovi su zaista ugodni , a najveća prednost im je udaljenost od mjesta održavanja zabave jedno 30 metara.
Malo smo se podaprali , popili kavu , opružili i u dogovoreno vrijeme krenuli na večeru , dolazak u salu i lagani šok , ne znam kada , ali tamo se već okupilo dvjestotinjak planinara i to dame u toaletama ( primjećena je odmah medu njima i ona ..sa veelikim očima što je sigurno pozirala za onu skulpturu) a mi u mixu planinarskog I svakodnevnog , mislim da je tu i pala odluka ok možda nismo najdotjeraniji ,ali pokazat ćemo vam kako se fešta.
Večera je bila odlična , tri vrste pečenja sve popraćeno pićem po vlastitom izboru.
Siti i zadovoljni na prve taktove Vječnog sokola priključujemo se pjesmi i plesu i tako dok su nas grlo i noge slušali , ekipa iz Rijeke također je bila odlična predvođena gospodinom Tonijem koji je bio Meštar Riječkog karnevala 31 godinu i bome nije ni čudo kakav je plesač i veseljak.
Oko ponoći popravljamo sa gulašom i normalno štruklima pa veselica nastavlja dalje.
Prvi put nas većina je sudjelovala u tradicionalnom krštenju mošta sa skoro pa pravim biskupom koji je skoro odradio i neka vjenčanja ko u Las Vegasu i časnom sestrom pred kojom sam se uzmucao ne znajući kako joj se obratiti koliko je bila vjerodostojna sve dok se mošt nije krstio , a onda se bome i kler opustio
U pristojno vrijeme prije svanuća povukli smo se na spavanje da sutra možemo nastaviti po planu. Svima ostalima koji su se zaputili na druge lokacije poželili smo da sljedbenici sv.Mihovila budu milostivi prema sljedbenicima sv.Martina.
Ujutro nas je dočekao novi kombi , hvala Ivane pa smo krenuli put Varaždina .
Osvjedočili smo se o bogatoj prošlosti tog lijepog grada gdje uistinu na svakoj kući ima ploča sa posvetom nekom događaju ili poznatoj osobi.
Čak ima kuća sa pločom na kojoj piše ” u ovoj kući u 16.st živio je gospodin Nitko . Poznat je po tome što nije ostavio apsolutno nikakav trag u prošlosti Varaždina “. I tako je dosjetljivi umjetnik odao počast svima nama nevidljivima i čak je uspio naći kuću u Varaždinu koja nema povijesno značenje te posvetu gospodinu Nitko postavio na nju kao raritet među ostalima.
Nakon razgledavanja grada kada je želudac počeo slati signale da se od kulture ne živi krenuli smo u restoran The family našeg izbornika Zlatka Dalića ,čim smo ušli očarao nas je ambijent samog prostora i ljubazno osoblje , Al ne lezi vraže i natjeralo nas na sumnje koliko će nas ta gurmanska i čuvstvena zadovoljština koštati .
Zatražimo meni i počnemo ga čitati ko arapsko pismo sa desna na lijevo, najprije cijene pa naziv jela .
Međutim ugodno smo iznenađeni cijenama kao i kod nas .
Cijeli restoran je uređen sa posvetama našim Vatrenima i zaista je lijepo.
Izabrali smo jelo svatko po svom ukusu i još dok smo čekali dobili gratis paštetu od čvaraka sa domaćim kruhom.
Najeli smo se izvrsno pripremljene hrane te se zadovoljno beckajući zaputili prema sljedećoj destinaciji dvorcu Trakošćan.
Dvorac je fascinantan sa velikim jezerom podno njega te zaista lako razigra maštu i pošalje nas u davna vremena grofova i princeza .
I odmah nakon tog u glavi stih Prljavaca ” Prisiljen da razmišljam ja shvatio sam sve nisam rođen da budem grof o nennene” tako da vjerovatno bih i tada bio ili vojnik ili kmet i ne bi mogao ni prismrditi u dvorac i nije se puno promijenilo nakon stotina godina između vlasti i naroda.
Al pustimo socijalni aspekt dvorac i okoliš oko njega su zaista lijepi i vrijedni posjeta.
Pošto se već hvatao mrak krećemo prema našoj grofoviji te uz standardnu pauzu na Dobri stižemo u Gospić nešto prije 21:00.
Dobro smo se proveli na još jednom od izleta iz našeg godišnjeg plana , bilo je ko uvjek lijepe prirode , odličnog društva ,pjesme,plesa i dobre hrane.
Hvala našim prijateljima iz PK Ivanec na pozivu i dobroj organizaciji , vidjet ćemo se opet .
Lijep pozdrav do idućeg puta
