Kada naša Lucija vodi izlet to je uvijek više od običnog izleta, nema stremljenja prema atraktivnom i
pomodnom, mjestima gdje idu svi, sa Lucijom možete biti sigurni da će izlet prije svega imati priču da ćete nešto naučiti ako ste je spremni slušati i svakako očekujte da će biti izazovno.
Odaziv nije bio prevelik nas 13 je krenulo iz Gospića, ostali su valjda u ovih mjesec dana ispunili svoje planinarske vikende kada se išlo na Lošinj, Kozjak i Zavrate.
Malo mi je žao što se više ljudi pogotovo novih ne prijavljuje za izlete po našem Velebitu jer vjerujte u našoj domovini nema planine kao što je Velebit, to priznaju svi koji dolaze ponovno i ponovno jer za upoznati kralja planina jedan je život malo.
Autima dolazimo do Cesarice te nastavljamo kroz zaselak Dokozići prema našem cilju. Staza je upravo onakva kako ju je Lucija na sastanku i opisala, kamenita u punom smislu te riječi.
Često zastajemo jer kako se više penjemo tako nam se pogled otvara na Cesaricu, Ribaricu, more, Pag, vidi se i trajekt kako se ljulja od Prizne do Žigljena i još dosta dalje od svega tog.
Ovaj put muški dio ekipe je zasjenio ženski sa pričom, nećete vjerovati, ali nisu mogle doći do riječi od nas.
Negdje na polovini staze Lucija nas odluči povesti starom pastirskom stazom prema Radlovcu, hodamo po izlizanom kamenu staze na mjestima uokvirenom suhozidom i razmišljamo o vremenima kada je taj škrti kamen vodio borbu sa čovjekom koji ga je slagao i micao kako bi došao do šake zemlje na koju će zasaditi nešto od čega će obitelj živjeti i sada kad sagledamo iz današnje perspektive tu crticu u vremenu, vjerovatno su tadašnji ljudi mislili kako pobjeđuju, kako svojom upornošću mogu promijeniti stvari i kako će krvavim žuljevima izgraditi i ostaviti potomcima da čuvaju osvojeni prostor i šire se dalje, ali evo sada nas znatiželjnika i zaljubljenika u taj surovi dio Velebita, svjedočimo kako je čovjek izgubio u ovom nadmetanju, a priroda polako vraća sve u prvobitno stanje.
Nekako mi se provlači misao da jednom na ovom našem planetu kada stvarno dosadimo majci Zemlji, otresti će nas ona ko moljca sa kaputa, nas
nezahvalnike kojima je sve dano, ali zbog lakomosti uzimamo sve više i više, puno više od onog što nam treba, a tada kada nas otrese, nastavit će put oporavka dug, jako dug, ali neminovan do nekog novog početka kada zaliječi sve rane.
Stabla oko nas kao da iz samog kamena rastu i potvrđuju da će se život nastaviti i u nemogućim uvjetima, a mi ljudi smo samo prolazni tu.
Kako smo prilazili cilju na vrh planine se navukao oblak, srećom bez kiše.
Izišli smo na proplanke gdje su pastiri nekada dovodili stoku na ispašu od proljeća do zime, žao mi je što je vidljivost bila smanjena, ali to je samom mjestu davalo misteriozan, a kada smo zašli među zidine urušenih kuća čak i pomalo zastrašujuć dojam.
Hodamo polako svatko sa svojim mislima i odjednom oko nas čujemo topot mnoštva nogu i zvonce, još uvijek ne vidimo ništa, a onda se pojavljuju siluete kao u bajci, moćni, snažni, dobro uhranjeni jednostavno prelijepi konji.
Prilaze nam i dopuštaju da im se divimo, da ih
pomilujemo po glavi, da uživamo u prizoru njihove razigranosti kada im grive vijore na vjetru, zaista čaroban prizor.
Dočekali su nas kao straža ispred sela te nas uveli u Radlovac, napušteno selo ili točnije stanovi koji su nekad služili ljudima da provedu tri godišnja doba sa svojom stokom na vrh Velebita.
Kamene kuće nagrižene zubom vremena, većinom samo sa zidinama, šterne u koje se skupljala kišnica za ljude i stoku, dvije kuće još uvijek u funkciji zaključanih vrata pričaju priče o nekom drugom vremenu kada je tu većinu godine bilo i pjesme i kola i druženja noćima pod zvjezdanim nebom.
Mi sada kao planinari ponekad znamo prespavati u planini u nekom domu daleko od interneta, mobitela i stalnog stresa, uvijek to budu lijepe noći, zato lako zamislim kako su ljudi kojima je takva bila većina života ovdje provodili vrijeme noćima prepričavajući legende i jedni drugima bili jedina pomoć i zabava.
Osjećaji su pomiješani dok obilazimo selo, valjda i zbog magle koja nas okružuje pa ima tu i sjete i iskrenog divljenja tim nekadašnjim ljudima i načinu njihova života.
U sredini sela nalazi se obnovljena crkvica sv. Roka, koja također daje do znanja kako ovo nije bila usputna stanica već mjesto koje se smatralo domom. Lucija nam kaže da potomci ovih nekadašnjih gorštaka dolaze ovdje i sada svake godine 16.08. na blagdan sv. Roka i odaju počast svojim predcima.
Nakon što smo pojeli delicije iz ruksaka krećemo nazad dok nam bura štipa obraze.
Vraćemo se drugom markirani stazom gazeći po samom kamenu, zemlje ni za lijek, pričamo, šalimo se i prilično brzo dolazimo na morsku stranu na kojoj više nema vjetra pa je i dosta ugodnije.
Najednom u sredini kolone naša Dušanka staje na nekakav kamen koji baš u tom trenutku odluči promijeniti poziciju i ona završi sa dosta nezgodnim padom.
Ekipa je odmah priskočila u pomoć, flasteri, prvi zavoj, dezinfekcija rane i uspjelo se zaustaviti krvarenje.
Još jednom za sve nas upozorenje jer ovakve stvari se mogu dogoditi svima nama zato uvijek treba imati pribor za prvu pomoć sa sobom bez toga bismo i sada bili u problemima.
Nakon kratke pauze Dušanka, žena-zmaj nastavila je bez ičije pomoći sve do kraja staze, normalno da smo bili uz nju cijelo vrijeme za svaki slučaj, ali nije dala ni ranac da joj ponesemo nego je kao i svi mi kamenitom stazom nastavila nizbrdo, čak je ona nas bodrila i nasmijavala jer smo se svi zabrinuli za nju. (Poslije pregleda u bolnici saznajemo da je puknuo nos, i dobila je šavove na čelu, ali do tada niti jednom riječju nije se požalila, još jednom svaka čast hrabra ženo, bilo bi nas dosta koji bi se raspekmezili na tvom mjestu). Da nastavimo u Dušankinom stilu nije svako zlo za zlo, mnogo ljudi plaća plastične kirurge za rekonstrukciju nosa, a eto Dušanka će dobiti besplatno, šalim se naravno.
Izlet smo završili sa prijeđenih oko 15 ak kilometara i 7-8 h hoda, ali bez pretjeranog umora jer nas je Lucija uz brdo provela pastirskom stazom trasiranom davno prije kako bi ljudi što lakše došli do cilja.
Bio je ovo lijep izlet, poučan i zahtjevan kao i svaki Lucijin, žao mi je samo što nije bilo sunca na vrhu, ali obećao sam sebi doći od Premužićeve na Radlovac kada sve ozeleni.
Dušanki želim da nam se što prije vrati na staze,
a svima ostalima
Lijep pozdrav do idućeg puta
