Proljeće kao proljeće, da bi se život pokrenuo u prirodi potrebno je i sunce i voda, a za naš proljetni uspon izgleda bio je na redu vodeni dan.
Nakon što sam iz snova provirio jednim okom prema prozoru i vidio kako kišne kapi na staklu pišu poruku “Spavaj dalje” a hipnotički ritam po limu me vraća nazad u blaženstvo i spokoj prekinutog sna, budi se onaj drugi dio mene koji me prati iz djetinjstva pa mi šapće na uho ” pa nećeš valjda spavajući propustiti ovaj dan, možda kiša uopće ne pada u Perušiću, a ti ćeš još sat vremena ležati i onda se prevlačiti po kući.”
Kao i uvijek taj radoznalac u meni pobjeđuje, zanemaruje i razum i ugodu pa pristavlja kavu.
Do Kaluđerovca prati nas kiša i baš se mislim kako nas kod crkve sv. Nikole baš i neće dočekati ljudi željni ovakve avanture, međutim tamo već naša Nina kao i uvijek dočekala goste sa čašicom zdravice.
Kiša je kao čudom stala i nakon malo čavrljanja nas 10 kreće na Metlaču.
Dobro znanom stazom vijugamo prema vrhu, a među nama opet ima netko kome je ovo prvi put i to me iznova potakne jer kada makar i jedan novi čovjek osjeti zov brda, planine drago mi je da ga možemo povesti sa sobom pa kroz njegov doživljaj i njegove oči gledati našu rijeku, voćnjake, livade kao što sam i prvi put sa vrha.
Na vrhu vođeni mišlju kako je Nina već godunama sinonim za uspon na Metlaču ozbiljno razmišljamo da vrh preimenujemo u Ninača, ali ipak odustajemo zbog možebitni komplikacija u budućnosti kada bi netko izjavio da želi osvojiti, krenuti na.. ili se popeti na… ne svakako to nije bila dobra ideja.
Kiša nas pušta, čak se i sunce probije ponekad pa lagano krećemo nizbrdo kočeći kako tko zna, iskusniji sa štapovima i hodajući bočno, a novi kao i svi mi na početku ravnajući pozadinom stazu. Spustili smo se svi živi i zdravi pa u Stari Zagreb na kavu. Putem srećemo prijatelje iz Zagreba njih petnaestak kako obilaze stazu Pet vrhova, kažu da su oduševljeni prirodom, stazom i malo manje kišom.
Nebo se opet otvorilo i kiša liva, a Bubica zove hoćemo li na Oštru, ma hoćemo bar do ispod nje ako ipak neko dijete dođe da podijelimo slatkiše što smo spremili za njih.
Po dogovoru stižemo u petnaest do dva i bome unatoč kišici koja rosi ekipa već čeka u kabanicama spremna.
Nakon kratkog premišljanja naši Medvjedići, Marko i Ante prekidaju diskusiju i kažu “mi želimo ići gore” a podržaše ih Anika, Ivan, Antea, i Karmen tako da mi odrasli predvođeni takom ekipom i nismo mogli odustati.
Ukupno nas 15 sa odličnim tempom, a bome i bez pauza začas smo bili na vrhu gdje smo se počastili slatkim, a i nazdravili proljeću koje se sramežljivo pokazuje sa pokojim cvjetićem i rascvjetalim drenom.
Ovjekovjecili smo događaj pa povratak nazad, polaganije i opreznije nego prema gore.
Kiša je pomalo rosila, ali ništa što kabanice nisu ustavile, tako da smo na kraju još stali i popričati nekako žaleći što je već gotovo.
Rastajemo se smijući se, zadovoljni danom, a posebno me veseli što su nas naši Mali Medvjedići potjerali na Oštru, jer kada već ovoliki zavole brdo i ne boje se pokisnuti da bi se popeli gore, nije me strah za budućnost Društva, nasljednici su već tu sa nama.
Lijep pozdrav svima do idući put.
