U subotu naša seniorska sekcija društvenih izleta ujedinila je snage sa našom obiteljskom sekcijom Malim medvjedićima pa se nas 23 iz Gospića u 07:30 uputilo put Gračaca gdje nas je dočekao naš Stipe koji poznaje svaki kutak naših planina pa se mirne duše prepuštamo njegovu vodstvu i nastavljamo za Poštak.
Na nekih 35 km do Knina je mjesto Otrić tu skrećemo na željezničku stanicu “Zrmanja” i ostavljamo auta na dobrom parkingu.
Dočekala su nas dva garava psa poprilično druželjubiva, a Stipe kaže da su to vjerni pratioci svih planinara do vrha i nazad, u svakom slučaju potpuno bezopasni, a u vrijeme marende strpljivo čekaju svoju nagradu za pratnju.
Od početka krećemo opušteno dan je kao stvoren za planinarenje , vremena imamo koliko god nam treba, cilj se vidi u daljini.. i visini, a mi se pridržavamo Konfucijevog nauka ” Nije važno koliko sporo ideš naprijed, važno je samo da ne staneš”
Naši Mali medvjedići prednjače u koloni idući prema vrhu kao da nije uzbrdo još smo im mi kao i spori pa su čas naprijed čas nazad, a gdje je livada i ravnije tu počne i igra lovice, ma imaju energije za dva Poštaka.
Kada je staza malo teža i kamenita vidi se da im nije prvi uspon, paze na svaki korak i slijede u stopu onog ispred sebe.
Govore mame da je kod kuće problem sa jelom da djeca neće jesti, ali bome kada se sjelo u krug na travu, pa otvorili ruksaci, izvadila slanina, pohanci, kapula, vidio sam da su nas i nadmašili apetitom, ma priroda, kretanje i dobro društvo liječi sve, jednostavno nismo stvoreni za sjediti u kući, na poslu, u školi po cijele dane treba si dati oduška pa makar i za vikend samo.
Negdje na dvije trećine puta dolazimo do najupečatljivijeg dijela staze, do padine na kojoj se nalaze kamene figure i među njima znameniti “Marsovac”.
Tu radimo dobru pauzu i divimo se zajedno sa djecom tom ogromnom kamenju koje kao da je polako i pažljivo neka ogromna ruka spustila i na tom mjestu ukopala u zemlju.
Ovisno o očima promatrača vidi se tu i žaba i psić, zmaj i zeko, ratnik sa štitom i dalo bi se raspravljati što koja figura predstavlja, jedino gospodin sa Crvenog planeta ne ostavlja nikakvu dvojbu on jest Marsovac, tko zna prije koliko stoljeća se spustio ovdje pa se skamenio na hladnoj buri, pretpostavljam da mu temperatura nakon života na usijanom Marsu baš i nije odgovarala ovdje, a ostala bića uokolo su se skamenila ugledavši njega te od tada stoje kao zaleđena slika svjedočeći šokantnom susretu dvaju svjetova.
Ostavljamo kamene svjedoke i nastavljamo na vrh, još malo serpentina i prolivenog znoja i eto nas na Poštaku, a pogled sa njega je takav da jednostavno staneš i vrtiš se oko sebe jer sve što vidiš je lijepo, a vidi se daleko, baš daleko.
Vidi se nas Južni Velebit, Lika, Osječenica u BiH, Promina, Dinara, a kada pogledamo u smjeru odakle smo došli vidi se i Zir i jezero Ričice.
Kada smo se dovoljno izvrtili po vrhu, sjeli smo i pune duše uživali u svakom trenutku ovog prelijepog dana na Poštaku.
Zajedničko slikanje te nakon dobrog odmora povratak istom stazom nazad, opet zastajemo kod naših kamenih prijatelja sada im dolazeći iz drugog smjera pa prepoznajemo i neke druge likove u ovoj priči koje odozdo nismo vidjeli.
Spuštajući se susrećemo i planinare iz Šibenika, Zagreba, Splita razmjenjujemo iskustva i šalimo se kao da se znamo 100 godina, jednostavno na brdu je to tako.
Mali medvjedići, blizanci Ante i Marko su čak unijeli malu pomutnju, njih dvojicu ne razlikujemo ni mi koji smo sa njima, a kamo li netko tko ih sretne prvi put.
Tako je Marko bio na čelu naše kolone sa mamom, a Ante na kraju sa mnom i Ćoom, iz suprotnog smjera nailaze četiri planinarke i jedna od njih kada je došla do nas govori gledajući
Antu, ” Pa šta je ovo, ti si sada doli proša pored mene” normalno da joj je Ćoa rekao ” Gospođo više ni kapi, počelo vam se duplati” nasmijala se i ona pa smo dalje svatko svojim putem.
Spuštajući se Ante je mene i Ćou naučio puno toga, a ponajviše kako je lako razgovarati kada je razgovor iskren i neopterećen bilo čim.
Pozvao nas je Ante i na svoj rođendan i da ne razbijamo glavu o poklonu odmah i rekao da mu ja kupim štap za pecanje, a Ćoa štapove za planinarenje, eto zar svijet ne bi bio jednostavnije mjesto kada bi jedni drugima rekli što želimo pa bismo znali na čemu smo.
Oko 15:00 smo se vratili do auta tako da su uspon i spust trajali oko 5,5 sati sa zaista dosta odmaranja, nije ovo bio dan za rušenje brzinskih rekorda u uspinjanju da bi nakon toga jurnuli opet kući u četiri zida, ovo je bio dan za uživanje, u kom smo mi ipak prešli ukupno oko 13 km uzbrdo, nizbrdo.
A bome dobili smo i boje od sunca.
Na kraju smo stali u centru Gračaca u restoran Vila Dijana sa dobrom i povoljnom hranom pa se, ručalo i zalilo hladnom pivom e tada smo bili spremni za kući.
Predvečer stižemo u Gospić u potpunosti ispunjeni zadovoljstvom proteklim danom, bio je ovo dobar spoj mladosti i iskustva.
Vjerujem da ćemo opet ponoviti nekad.
Lijep pozdrav svima do idućeg puta.
