U subotu u 06:30 nas šest kreće iz Gospića kombijem, na L. Osiku kupimo našeg vodiča Sistema i autoputom do Brinja “Sokolac” na kavu. Dan počeo samo tako, sunce nas pozdravlja, uživamo u toplim gutljajima i lagano treperimo pred onim što nas čeka. Riješili smo i par kroasana, poneki burek pa nastavljamo dalje, Križpolje, Jezerane, Drežnica, Jasenak i evo nas na startu u mjestu Vrelo.
Iznad nas vidimo vrhove nad kojima kruže orlovi i čine se bome jakooo visoko, odmah do nas je hladan bistar potok koji dolazi negdje iz planine, a provezli smo se i pored žičare koja isto odlazi negdje kroz šumu do skijaških staza. Bio je nekad ovdje olimpijski centar te su naše reprezentacije dolazile i na zimske i ljetne pripreme, na žalost, ne ulazeći u istraživanje što se i kako desilo, sadašnje činjenično stanje jest da sve zjapi prazno, napušteni sportski tereni, hoteli, apartmani, žičare koje stoje uspavano, zaleđeno u vremenu i kao da sve samo čeka da netko opet upali svijetla, pusti muziku, pokrene strojeve pa da sve opet krene puno života kako ovo prelijepo mjesto Bogom dano i zaslužuje, iskreno se nadam da će razum pobijediti i da će doći sve na svoje.
Odmah u startu guramo jakne u rančeve jer vidjevši da nas čeka prilična strmina sigurni smo da nam hladno neće biti.
U 9 sati krećemo na stazu, dobro je utabana, markacije su još prilično svježe pa nema problema u snalaženju. Strmo je pa je i korak sitan.. nabrojati će se brojači na uređajima, ne priča se puno štedi se dah, poneki okret iza sebe u nizinu potvrđuje da se ipak dobro uspinjemo.
Cijeli dan je ispred nas, a vrijeme idealno za planinu pa si dozvolimo i koju pauzu više, malo se pojedini i pitamo da li smo uzeli prevelik zalogaj danas, ali bodrimo jedni druge pa nema odustajanja, malo nas Ivica i njegov Hrvoje ubijaju u pojam, dojma sam da bi njih dva optrčali ovu našu kružnu stazu i opet nas stigli prije nego se mi ostali popnemo do vrha.
Penjući se prolazimo kroz lijepu bukovu šumu koju bar u ovom dijelu kojim mi idemo nisu načele nikakve motorke niti sjekire, velika debela stabla svojim vrhovima kao da dodiruju nebo,a starci koje su godine, snjegovi i vjetrovi izvalili sa cijelim ogromnim žilama i brdima zemlje pomalo se osipaju čineći nove slojeve zemlje iz kojih već niču mladice koje će nadam se doživjeti godine svojih predaka i narasti tolike da im se naši unuci, praunuci dive.
Prilazeći vrhu nailazimo na još neotopljen snijeg pa ne možemo odoliti da ne napravimo grude i malo se nabacivamo kao djeca, a eto imamo i zimski uspon bar malo.
Izlazimo iz šume na proplanak pun visibaba i ponekog sramežljivog šafrana i napokon vidimo i Kulu 1534 m najviši vrh Bjelolasice, a ujedno i najviša točka u cijelom Gorskom Kotaru. Nastavljamo još dvadesetak minuta i eto nas u 13:20 na vrhu, znači sa pauzama 4 sata i 20 minuta. Pogled sa vrha je veličanstven, u svim smjerovima.
Na zapadu se naziru otoci Krk, Cres, Lošinj te Kvarnerski zaljev s Učkom, prema sjeverozapadu u daljini se vide Julijske Alpe, Kamniške Alpe, a bliže su goranski vrhovi.
Zagradski vrh, Burni Bitoraj i Višnjevica te Risnjak, prema sjeveru Ravna Gora, na istoku u daljini Lička Plješivica, na jugoistoku se pruža pogledu cijeli greben Velebita od Svetog Brda do Vratnika, na jugu Bijele i Samarske stijene, a iznad Ogulina gordo stoji Klek.
Uživamo u pogledima, obavezno slikanje pa se vraćamo nazad dvadesetak minuta do skloništa Jakob Mihelčić, tu se prihvatamo kolača, sendvića, piva, ljekovite rakijice i ugodnih razgovora.
Naš Sistem je bio već 6-7 puta na Kuli, ali uvijek na tradicionalnom zimskom usponu u siječnju po dubokom snijegu pa je i njemu ovaj doživljaj vrha sa cvijećem i travom bio nešto posve novo kao da se prvi put popeo.
Poslije dobrog odmora nastavljamo grebenom našu kružnu stazu, malo između visibaba, malo po snijegu, sa vrha na vrh sa kamena na kamen i traje to.. cilj nam je vrh Gomirkovica odakle bi se trebali početi spuštati sa planine.
Staza je ovo koja nam je dala sve kako kaže Ivana i šumu i proplanke i kameniti dio, a bome bit će i nešto sipara na kraju.
Nakon podosta hoda dolazimo do žičare na vrhu, koja iz podnožja dovodi na skijašku stazu opet nas malo uhvati sjeta vidjevši sve napušteno, a znajući da je to najveći skijaški centar u Hrvatskoj, skijanje je tu otpočelo još davne 1913.god. Površina skijališta je 25 ha duljina 10 km, najatraktivnija staza “Vrelo” duga je 1540 m, skijalište su opsluzivale tri dvosjedne žičare i tri skijaške vučnice, kapacitet skijališta od 2000 do 2500 skijaša. Ukupno ima dvije crne, četiri crvene i jedna plava staza.
Započeli smo spuštanje baš po skijaškim stazama jer više markacija nismo imali, a nisu nam niti trebale jer bilo bi se teško izgubiti na stazi širokoj 20-tak metara. Strmine su bile poprilične pa smo na našim gojzericama vozili i slalom, veleslalom, a bome i spust. Bočna tehnika spuštanja se najviše koristila jer sve drugo vuklo bi na pad,a nokti bi vjerojatno našli izlaz kroz cipelu, ali pomalo drhtavih nogu uspjeli smo se spustiti nazad u Vrelo do našeg kombija u 18:00.
Prijeđenih oko 20 km u 9 sati hodanja sa pauzama,dobra jako dobra tura i test izdržljivosti. Hrabriji su ohladili usijane tabane u potoku, a mi ostali smo se zadovoljili prezuvanjem suhih čarapa i tenisica. U Jasenku se nagrađujemo sa hladnom pivom u lokalnom kafiću, a tražeći djelatnicu iz susjedne trgovine naišavši na zaključana vrata saznajemo da se vraća brzo čim iscijepa drva iza kuće i bome i eto je zasukanih rukava, ponudili Ivica i ja odmah da donesemo drva, ali nas je hladno odbila valjda vidjevši da jedva sebe nosimo. Kada smo se dobro osvježili nastavljamo za Gospić pretresajući u kombiju ovaj prelijepi dan. Sistem nam je ispričao povijest svoje rokerske mladosti po kojoj bi kao Bukowski mogao i roman napisati, koncerti AC/DC, Metallice, E. K. V., fakultetski život i puno, puno toga za sjećanje, nije ni čudo da sada živi mirnijim životom, proživio je mladost za dva života. Usput rečeno, njemu je jučer bio rođendan, a meni danas, a ovo planinarenje je bilo poklon koji smo spakovali sami sebi, a poklone smo dobili i od Marije i Ivice tako da uspomene svakako ostaju, hvala im još jednom(ne znam samo zašto sam dobio 5-6 upaljača kao da misle kako ih često gubim).
Ostavljamo Sistema na L. Osiku i vraćamo se u Gs oko 21:00,rastajemo se sretni lijepo provedenim danom i spremni za večerati pa leći. Razdužujem kombi, pokupi me Lela i još samo da dostavimo piće što je kupila Brunu za tulum pa se baciti pod tuš i na večeru.
Unosim gajbu piva spreman odmah pobjeći van da ne smetamo mladima i onda vidim sva draga lica, vidim i ne vjerujem, nešto pjevaju i gledaju mene, pjevaju “danas nam je divan dan” i sjetim se da sam nedavno pročitao kako čovjek traži savjet što učiniti kada ti to pjevaju, osim stajati i tupasto gledati u njih, nije mi ništa pametno palo na pamet pa sam.. stajao. Uglavnom, nakon početnog šoka i suza koje su mi se otele ne znam dali zbog toga što su došli svi ovi divni ljude ili što sam napokon shvatio da sam napunio 50 okruglih, nastavili smo ono što nam najbolje ide, feštati do jutra, ali to je već materijal za neku drugu priču. Došavši kući nisam zaspao još sat vremena od bure emocija, bio je ovo jedan od posebnijih dana u mom životu.
Hvala vam svima, najbolji mogući poklon je bilo vaše društvo večeras.
Lijep pozdrav do idućeg puta.
Vaš Juka
