Kroz taj tjedan se izmjenjalo svako moguće loše vrijeme, bilo je prekomjerne kiše , ludog juga pa na kraju i minusa i snijega u petak, ono baš za ne pomoliti nos iz kuće . Tako su neki naši članovi i odustali od izleta u subotu, a mi koji smo vjerovali Vakuli krenuli smo nakon odmrzavanja auta i struganja šajbi u 7 ujutro iz Gospića odlučni bar kavu popiti u Gračacu.
Kavu smo i popili te se nama trinaestero pridružili i naši Stipe,Mira i Lucija iz Gračaca, bez Stipe bi ovaj izlet bio malo teže provodiv jer jedini on dobro pozna stazu .
Nastavljamo cestom prema Obrovcu pa kod skretanja za Muškovce mi idemo kontra uz brdo sa autima dokle ima asfalta i tu ih ostavljamo kod posljednjih kuća.
Po izlasku iz auta obradovalo nas je prelijepo vrijeme bez oblačka , temperatura ugodna dan kao stvoren za planinu.
Krećemo makadamom dalje u brdo do kamena sa oznakom koja nas usmjerava na stazu i prema jami Mamet.
Stipe kaže da smo sada na najtežem dijelu i da je poslije sve laganini kao potvrda njegovih riječi vrlo brzo smo počeli skidati dijelove odjeće pošto smo prepadnuti hladnoćom u Gospiću obukli na sebe SVE.
Zastajkujemo i i slikamo na sve strane jer je sve jednostavno lijepo , ma doživljaj nam je nakon posljednjih dana i sunce i vedro nebo.
Dolazimo do pod vrh prvog uspona , a tu nas visoko na stijeni čeka čuvarica prolaza divokoza, promatra nas mirno i pozira vidi i ona da smo bezopasni i da je ne želimo u gulašu nego baš tamo gdje je sad.
Na samom vrhu otvara se pogled na veliki proplanak ispred nas , a bura nam daje boju u lice pa se vraćaju kape ne glavu. Uočavamo “stanove” ,kuće koje su koristili pastiri nekada prije i zamišljamo vremena kada su ovdje pasla stada , kada je svaki ovaj vlat trave koji izbije u surovom kršu predstavljao blagoslov za siromašno stanovništvo u borbi za opstanak , hranila se tu stoka koja je bila jedino blago i vrijednost koju su posjedovali , a za razliku od nas znali su i svaki cvijet i travku koji su im služili za lijek i nisu se oslanjali na bobe iz apoteke.
Idemo dalje pa nas dočekiva i malo snijega , tek toliko za doživljaj ugođaja zime, a mi ga veselo kao djeca razgrćemo nogama oko sebe, još malo uzbrdo nizbrdo i Stipe nam pokazuje još jedno čudo prirode , jamu Mamet malo skrivenu iza žbunja , ali veličanstvenu sa svojim obujmom 60×70 m eliptičnog oblika .
Oprezno se nadvirujemo u dubinu kojoj kao da nema kraja , duboka je 206 m , ali kada se baci kamenčić to traje i traje dok padne na dno.
Vrijedilo je doći vidjeti i samo ovo , još jednu tajnu našeg Velebita koji nas uvijek iznova oduševi kada nam otkrije komadić sebe.
Od jame nastavljamo opčinjeni dijelima najvećeg umjetnika , stijene isklesane u milijun oblika , hrast koji je suprotno svim očekivanjima narastao iz čistog kamena i konačno mjesto koje su vile izabrale za sebe i svoje zabave. Proplanak okružen sa svih strana strmim stijenama , čuvan od znatiželjnih pogleda ,zaštićen od vjetra i svih nepogoda , ovdje je sunce uspjelo ugrijati toliko da smo završili i u kratkim rukavima, a naše cure nisu uspjele odoliti iskonskom porivu te su i same na ovom mističnom mjestu zaplesale u kolu pjevajući u ovom prirodnom amfiteatru, a snijeg se prašio oko njih, zaista lijep prizor i ako su prave vile gledale negdje odozgo sa Panoge ili Vilinskog vrha vjerujem da su uz odobravanje kimale glavom sretne da još ima ljudi koji se znaju saživjeti sa prirodom i prepustiti srce i misli trenutku te jednostavno biti sretni nemajući ništa , a imajući sve.
Izlazak iz čarobne udoline nam je otvorio poglede na more i Velebit od Tulovih greda na jednoj strani pa sve do Crnopca i dalje na drugoj strani, malo pauze i guštanja pa povratak kružno stazom do makadama i nazad prema autima .
Svi smo pod dojmom čarobnog mjesta gdje smo bili i prelijepog dana presretni što smo ga proveli na suncu , a ne u stanovima i kućama u maglovitom Gospiću .
Za savršen kraj odlazimo do restorana Anita u Zatonu Obrovačkom pa porcijom zelja i mesa vraćamo energiju.
U sumrak dolazimo u Gospić punih baterija spremni nositi se sa svakodnevnim životom gradeći planove za iduće druženje na našim planinama .
Lijep pozdrav svima do idućeg puta !
Milan Jurjević
