Konačno ulovih vikend slobodan od šahovskih obveza da skoknem na našu začaranu ljepoticu Visočicu. Kao da su znali najave mi dolazak planinarski prijatelji iz Ludbrega Mirjana i Darko Kos i u subotu u jutarnjim satima krenusmo Ladom nivom po od zimskih nepogoda oštećenoj cesti iz Rizvanuše. Još kod izvora Pizdica smo vidjeli parkirani automobil zagrebačke registracije i zaključili da nećemo biti sami. Pomalo izlokana cesta, na mjestima prekrivena odlomljenim granama, zaobilazeći odronjeno kamenje stigli smo do „civi“ odakle do vrha preko „piska“ treba oko dva sata uspona. Naziru se mjestimično otopljeni zapusi, ali možda nam posreći pa ćemo skratiti još koju minutu uspona, glasno smo razmišljali i krenuli dalje. Prvi zapuh pregazili smo još po djelimično zaleđenoj površini, kroz drugi smo se jedva provukli, ali na četvrtoj serpentini prema okretištu sniježna i zaleđena krivina skoro nas je prisilila da izađeno i krenemo pješice.
Međutim to je čuvena ruska lada, savladati će ona i to, rekao sam svojim prijateljima. Uključim reduktor i Lada ko sanska koza preskače i ono što koza ne može. Ipak do Jandrine se poljane nije moglo, pa smo se parkirali izašli iz lade i sa ruksacima krenuli do staze i dalje markiranim putem preko Kalvarije do doma. Najteže je bilo kroz krivi gaj koji je sav bio prekriven snijegom. Dolazimo do već suncom obasjane čistine i po ulasku u šumu do doma opet snijeg. Kada sam ugledao našu kućicu – našu slobodicu srce mi je zatreperilo, jer u listopadu prošle godine kada sam imao zdravstvenih problema imao sam jedinu želju da se što prije zaliječim i dođem još koji put do naše uspavane ljepotice.
Pričao sam Mirjani i Darku o ideji obnove devastiranog i nedograđenog skloništa, problemima te obnove koja je bila teža nego da smo gradili novi objekt, pa velikom trudu naših članova koji su shvatili da zbog velikog truda kojeg smo uložili u izgradnju objekta i uređenje okoliša to ne bude sklonište već prava pravcata planinarska kuća. Ovo je kućica iz bajke rekli su mi prijatelji kada su razgledali unutrašnjost objekta.
Nakon kraćeg odmora krenuli smo do vrha koji je blještio od snijega okupanog sunčevim zrakama.
Ispred ruševina Gojtanovog doma plavi se tratina od prvih vijesnika proljeća na Visočici – šafrana, a samo stotinjak metara iznad padina okupirana bijelim šafranima. Tu i tamo se u tu bjelinu ubacio koji plavi, što nas je pomalo iznenadilo. Uspon standardan. Sa desne strane pogledi pema otoku Pagu i našem moru, a s lijeve strane Gospić kao na dlanu. Duž cijelog puta do vrha prostirala se sniježna padina prema ličkoj strani. Često smo bili u iskušenju da zakoracimo po njoj, ali razum je ipak prevladao jer bi se vrlo lako mogla aktivirati sniježna kapa u vidu lavine i odnijeti nas u dubine.
Bezbrojni snimci na vrhu na sve strane, svako sa svakim, posebno pejsaži nepreglednih velebitskih vrhova prema jugozapadu i sjeverozapadu, kao i ličkog sredogorja. Dok je morska strana bila u sumaglici, na ličkoj panorami se sve vidjelo kao na dlanu. Ispričao sam i o našoj balerini, iznad koje smo hodali. Naime, neki nepoznati Gospićanin u vrijeme kada su se pojavile plesačice značajnije umjetničke vrijednosti promatrao je Visočicu zimi i kada je vidio ilustrativan lik dao mu je baš ime BALERINA.
U povratku s vrha susrećemo jedan mladi par, pa drugi, a kada smo spremali u kući ručak u prolazu se pojavio i treći par sretnika koji su ovakav ugođaj na Visočici zahvaljujući lijepom vremenu mogli samo poželjeti. U planinarskoj kući dok je ženski dio ekipe kuhao juhu i pekao domaće kobasice, muški dio je uživao u aperitivu višnjevca, a neposredno pred početak objeda slučajno smo pronašli na policama u kuhinji ličke rakije.
U povratku smo se jako iznanadili koliko je južina otopila snijeg da smo na mjestima upadali više od pol metra.
Ladi je bilo nešto lakše, a mi smo dojmove sređivali sve do dolaska u Bistro Prašinu gdje nas je čekala pazariška LIČANKA.
Zanimljivo je da je na stazi prilikom silaska s vrha Mirjana pronašla numeriranu značku HGSS-a. Kada smo to priopćili Tomi Rukavini prilikom slučajnog susreta na Baškim Oštarijama nije mogao doći sebi od iznenađenja, jer tu je značku prošle jeseni izgubio HGSS instruktor Dalibor Vučinić iz Ogulina. Unatoč potragama njegovih kolega nisu uspjeli pronaći značku, ali bit će to nevjerovatno i ugodno iznenađenje za Dadu, rekao nam je na oproštaju Tome, kada mu je Mirjana predala nađenu značku.
Od ovog vikenda za mene ne postoji pjesma „Vraćam se Zagrebe tebi“, nego „Vraćam se Visočice Tebi“ – Tebi na stijene stare…
T.