Proteklog vikenda u planinarskoj kući na Visočici od pozvanih planinara preko WEB stranice uz predsjednika Planinarskog društva „Željezničar“ pojavila su se samo dva člana. Jedan od njih je bio autor ovog napisa, koji je punih 17 godina bio predsjednik Društva.
Bivši i aktualni predsjednik imali su dosta vremena da razgovaraju o trenutnom stanju u društvu, pa su se osvrnuli i na posljednje radne akcije na kojima se pojavljuje sve manje članova, a isto tako i na redovnim stastancima jednom tjedno u prostoriji društva. Nisam se mogao suzdržati od prikaza viđenja problematike s osobnog stajališta budući su i mene posljednjih godina predsjednikovanja mučili slični problemi. Naše članove nije bilo teško animirati za mnoge aktivnosti u društvu. Tako smo kao ni jedno društvo u Hrvatskoj osposobili tri planinarske kuće. Na obnovi propalih objekata utrošeno je beskrajno puno radnih sati. Mnogi članovi prišli su izgradnji i osposobljavanju tih kuća s nevjerovatnim entuzijazmom. Financijski su nam pomagali ponajviše Hrvatski planinarski savez i Grad Gospić, a bilo je i nekih drugih sponzora koji su nam svesrdno izlazili u susret kao znak odobravanja naših aktivnosti i entuzijazma koji smo ulagali za dobrobit cijele planinarske organizacije u Hrvatskoj. Istina, jedan broj naših članova i danas ne razumije taj naš doprinos cijeloj planinarskoj obitelji, jer je nametnuti nam sustav vrijednosti individualizirao ljude, pa ih nikakvo zajedništvo ne zanima.
Deviza ZAJEDNO SMO JAČI više ne postoji. Dvijetisućite godine od šumarske kuće u ruševnom stanju napravili smo pravu pravcatu planinarsku kuću koju je trebalo održavati, a isto tako organizirati dežurstva da bi omogućili svima onima koji hodaju najvelebnijom planinom u Hrvatskoj poseban ugođaj od slobode uživanja u prekrasnom prirodnom ambijentu do noćenja i mogućnosti da si sami mogu spremiti nešto za jelo poslije napornih planinarskih tura. Dežurstva su u vrijeme sezone obavljali uglavnom stariji planinari i poneki mlađi. Tako je bilo i od 2003. kada je na Danima hrvatskih planinara pred 1700 sudionika otvorena planinarska kuća Vila Velebita na Baškim Oštarijama. U obje kuće bilo je druženja, dočeka nove godine, susreta s drugim društvima iz cijele Hrvatske, a onda najednom to sve postaje teret posebno mlađim članovima. Što će te kuće nama ili što nam trebaju Lički gorski biseri – planinarska obilaznica koju dolaze posjećivati mnogi planinari iz Hrvatske i inozemstva, što će nama pohodi Tragom zbijega Lovinčana i Tradicionalni pohodi na Visočicu…Nešto se jako čudno dogodilo u mnogim glavama. Kolike smo pozitivne kritike doživjeli od drugih za sve ono što smo kao društvo učinili. Drugi bi se ponosili, a mi??? Još se ovim nakaradnim razmišljanjima mogu dodati mnogi školovani planinarski kadrovi od polaznika osnovnih planinarskih škola, do planinarskih vodiča, markacista…Rijetko je netko od tih želio dokazati u praksi što je naučio pa bi želio voditi naše grupe planinara na dvodnevne ili neke složenije izlete, ili markirati planinarske staze. Neke sam čak ironično pitao što će vam te diplome, mislite li da ćete imati veće mirovine…
Neke od navedenih činjenica sam pripomenuo mom nasljedniku da se ne mora čuditi što se od 150 članova za radnu akciju jave svega tri.
Međutim, kao i sve anomalije koje se događaju u našoj državi od nefunkcioniranja pojedinih segmenata kao primjerice pravne države, nepostojanja jasne gospodarske strategije, ogromne i nefunkcionalne birokracije, kodeksa ponašanja političara, pa čak i novinara, neriješenog pitanja školstva, zdravstva i mnogo čega drugog, slične se anomalije događaju u našoj krovnoj udruzi Hrvatskom planinarskom savezu. Ne radi se na tome da se donese Zakon o planinarskim putovima, nisu definirani stautusi planinarskih kuća i način poslovanja tih objekata koje iz godine u godinu posjećuje sve više stranaca, kabinetski se sve rješava u Zagrebu, a na terenu ne žele da čuju za probleme, postavlja se pitanje što onda mi možemo očekivati od naših članova?
Tomislav Čanić