Ne znam da li je vrućina,kilometri za planinarenje, ili radni dan sprečio više naših članova da se priključe ovom izletu koji je nudio sve , izazov, ispitivanje svojih granica, osvajanje dva najviša vrha Velebita, slast uspjeha, druženje uz roštilj na proplanku u šumi i spavanje pod šatorima ispod zvjezdanog neba, i konačno iskrena molitva našoj zaštitnici kod crkve na Rujnu, potpunije od ovog ne može , dobili smo i duhovno i svjetovno zadovoljstvo, naše je bilo samo da radimo ono što i najviše volimo , hodamo našim prelijepim Velebitom.
Organizacija je pripala najiskusnijoj među nama što se tiče hodočašća Gospi od Rujna, naša Ivana Galac već 15 ak godina sa svojom obitelji i prijateljima zore 15.08. dočekiva na Rujnu , a ove godine je odlučlila to proširiti i podijeliti tu ljepotu sa članovima Društva , hvala ti Ivana.
Skupilo se nas 9 koji će ići težom rutom 14 og od Lišćana bunara- Sveto Brdo-Vaganski vrh-Struge- Rujno i četvero sa dalmatinske strane 15 og od Milovaca do Rujna.
A sva naša volja i želja ne bi bila dostatna , bez ljudi koji su nam odlučili biti logistika , naši Ivan, Dado, Paula P. i Marko koji su odradili odličan posao.
Ivan nas je ujutro u 04:30 potrpao u kombi sa svom našom prtljagom i odvezao do Lišćana bunara odakle mi krećemo na stazu u 06:00, a Ivan se kombijem vraća za Gospić.
Koristimo vrijeme dok sunce nije počelo pržiti i tek ponekad nas prve zrake pomiluju između drveća koje se okupano rosom u tim čarobnim jutarnjim trenutcima u stotinu boja i sjena igra sa našom maštom, a zbor ptica pjeva odu životu , malo kada i malo gdje ćete se osjetiti živi kao u šumi ujutro , gdje te sve oko tebe podsjeća da je sreća jednostavna stvar kada se probudiš živ i zdrav i da ti se nudi još jedan dan u kom ako hoćeš možeš sve i samo je na tebi da ne tražiš razloge zbog kojih ćeš odustati .
Dano nam je puno i puno više imamo nego li nemamo , prihvatimo sve oberučke i krenimo svako jutro sa osmjehom , biti će ljepše i nama i onima pokraj nas.
Zastali smo na Jurjevića stanovima samo da bi u miru pogledali veličanstvenost Svetog Brda koje nas zove na svoj vrh i nastavljamo zaigrani kao djeca , stazom kroz livade koje su stoljećima hranile stoku u ljetnim mjesecima i omogućavale seljacima da prehrane svoje obitelji u vremenima kada su krava i ovca bile hraniteljice na koje se pazilo jer su značile život , a ljudi nisu stoku zvali stoka već Blago , jedino blago koje su imali.
U 08:40 smo bili na vrhu Svetog Brda , a pogled odozgo na sve četiri strane svijeta oduzima dah , cvjetne livade i brežuljci do Jurjevića stanova , surove stijene Paklenice sve do mora, bajkoviti vrhovi sve do naše Visočice , Ličko polje sa čuvarem Zirom na sredini, u kom god smjeru gledao duša je puna.
Nakon pristojnog odmora u 09:15 nastavljamo prema Vaganskom vrhu. Hodamo, slikamo, zastajemo i divimo se veličanstvenim djelima najvećeg umjetnika , jednostavno je nestvarno.
Naš Ićo odustaje od fotoaparata jer ne možes uhvatiti u sliku ono što vidiš očima , osjećaj je neuhvatljiv ne možeš ga uokviriti moraš ga doživiti.
Staza nije teška , ali traje, sunce zagrijava i nas i kamen , mjesta sa hladom privlače nas kao magnet.
Voda prolazi kao piva na šanku i 4 litre koje svatko nosi neće biti višak sigurno .
Na najvišem vrhu Velebita ,Vaganskom smo stigli u 13:30 , ljepotom ni blizu Svetog Brda , ali naklon je zaslužio kao najviši , a i to je naš poklon Jadranki za rođendan da prvi put popne krov Velebita i bude ponosna na sebe otkljanajući sve sumnje da su to sada godine kada trebaš sjediti kući i heklati, Jadro život je pred tobom 🙂
Nakon pola sata sunčanja na vrhu krećemo u 14:00 prema izvoru Marasovac .
Cvrči sunce, cvrče cvrčci i uši nam cvrče tek poneki dašak vjetra daje nam krila, a sve nas nasmijavao Ćoin opis krajolika i tristote vrtače kraj koje prolazimo . Jadranka nam objašnjava da nije htjela jednu bocu vode zamrznuti da se ne bi vruća ladne vode napila i bome nije njena je za čaj spremna 😅
Izvor Marasovac nas je razveselio jer i u ovoj suši ,dao nam je dovoljno da obnovimo rezerve i osvježimo se , a nešto što uzimamo zdravo za gotovo …voda ..tu nas brzo osvijesti da bez nje nema života .
U 16:00 stižemo na Struge , zatekli smo stariju ekipu koja je isto cijeli dan po Velebitu i cilj im je isti kao nama.tako gledajući njih iskreno se nadam da ću za 15 ak godina kao i oni sada razgibavati noge po vrhovima .
U 16:30 nastavljamo za Rujno , malo kroz šumicu, malo niz sipar, opet šumica pa na kraju i prava bukova šuma i eto nas u 19:10 na cilju, visoravan Veliko Rujno dočekala nas je još uvijek vrlo topla .
Tu na scenu stupaju naši anđeli naša logistika koji su autima i kombijem dovezli pivo, sokove , hranu, šatore i sve da bismo se osjećali kao u hotelu sa pet zvjezdica , da pet, sa milijun zvjezdica koje su iznad nas kada je pala noć ukrasile naš komad neba i doprinijele da naš kamp bude najpoželjnije mjesto gdje bi čovjek taj tren poželio biti.
Ekipa je već podigla dio šatora dok smo mi stigli , bar one za koje nije trebala građevinska dozvola, ali Jadrin je tužno ležao na parceli od 20 ak kvadrata jer nekako opet džaba mu veličina kad neće da stoji 😉
sve je to škola idući put provjeriti kući jesu li svi djelovi opreme koju nosiš na planinu na broju jer kad si jednom gore od neispravne nema pomoći.
Ali imali smo mi i većih problema pa ih nismo rješili što bi se brinuli za ovaj 🙂
Po onoj staroj “gdje čeljad nije bijesna kuća nije tijesna” pa smo se rasporedili po valjanim šatorima , a žentlmen Ćoa je svoj apartman ustupio za rođendan Jadranki , a on se skućio kod Iće, Jadra nije bila zadovoljna samo tankim zidovima pa se žalila na glasne susjede 😂
Dado nam je ispekao vrhunski roštilj pa smo jedno vrijeme stali sa pričom i prepustili svim čulima da uživaju. Iza toga par hladnih piva i gemišta pa su i umorne noge dočekale da se opruže , a iz šatora se se začuo uvježbani orkestar hrkača , sumnjam da je ikome smetalo.
Ujutro miris kuhane kave otvara vrata svih šatora i dan opet može početi u svoj svojoj ljepoti.
Svi smo uključujući i naše najmlađe članove Pauline,Ivanine,Marijanove buduće Medvjediće (osnivamo obiteljsku sekciju ako Bog da) krenuli na misu u 10:30 gdje je svatko sa svojom nakanom u mislima zamolio Gospu da pomogne kao i puno puta do sada.
Osobno kada bih prije išao na hodočašća uvijek bih molio za nekoga ili da se nešto ostvari , ovaj put nakon par dana promišljanja sam zaključio da sam malo puta zahvalio u životu na svemu što imam pa je moj put i molitva bili posvećeni zahvali na svemu što primam već godinama , kada god sam iskreno zamolio.
Možda i ne u obliku kako ja zamislim, ali se ispostavi da bude i bolje od moje ideje.
Na misi je bilo 300 tinjak hodočasnika iz cijele Hrvatske.
Vratili smo se u kamp , a Dado se ponovno pobrinuo da ne idemo gladni sa Rujna, ostali su raspremali šatore pripremali salatu, kuhali još jednu kavu , djeca su se bezbrižno igrala po livadi i ne pomišljajući na mobitele je srećom ni signala nema pa je taj izvor ovisnosti postao ono što i jest bezvrijedan predmet bar na ova dva dana.
Stigli su nam i Marijan,Dijana i Šikan oni su prošli istu kilometražu kao i mi samo duplo brže trčeći Velebitom, nevjerojatna je snaga i volja tih ljudi , njihova ljubav prema tome što rade.
Stigla je i ekipa sa lakše ture iz Milovaca , Marija njen Leon i Lucija koji su krenuli ovo jutro iz Milovaca i također stigli na misu.
Nakon ručka krenuli smo do Karlobaga gdje smo se prepustili moru da nas masira i ukloni i posljednju ukočenost iz mišića.
Dočekali smo zalazak sunca i vratili se svojim kućama samo sa jednom mišlju , bolje od ovog ne može , savršena planina, izvrsno društvo i prelijep povod , svi se slažemo da ćemo ponoviti .
Čestitam svima koji su prešli ovih 20 ak km Velebita , a posebno našim mladim curama Lei i Tei .
Ivana tebi još jednom hvala na organizaciji , a našoj logistici što nam je omogućila da uživamo po dolasku na Rujno.
Do idućeg puta , lijep pozdrav svima 🙂
